Prenoćište u zamjenu za životnu priču
21. kolovoza 2008
Tijesne prostorije pretrpane su knjigama, kako onim starima koje se već raspadaju, tako i potpuno novima. Harry Potter uz Jamesa Joycea, zbirke pjesama pored turističkih vodiča. Između svega toga je klavir na kojem stoji engleski natpis: "Play me". Vlasnica te neobične knjižare je 27-godišnja Sylvia Whitman, koja ističe da mnogi kupci dolaze i kažu kako su upravo ovako nešto očekivali u Parizu, ali da to do sada nisu uspjeli pronaći.
Ona je knjižaru preuzela od svog oca Georgea Whitmana, koji je upravo navršio 95 godina. On je bio taj koji je "Shakespeare and Company" pretvorio u ono što je danas: institucija i utočište za mlade književnike. Naime, oni ovdje smiju besplatno stanovati, a spavaju na madracima između polica s knjigama. Jedan od njih je i 20-godišnji John iz Tennesseeja, koji se već sedam mjeseci nalazi na putovanju po svijetu, a već je nekoliko tjedana gost knjižare. On povremeno ovdje radi, ali ne za novac, nego za smještaj.
Gostoljubivost s tradicijom
Gostoljubivost ovdje ima dugačku tradiciju. Pojedini gosti su s vremenom čak uspjeli postati popularni. Recimo, poput autora iz takozvane beat-generacije Allena Ginsberga ili Williama Burroughsa, koji su također svojedobno spavali na Georgeovim madracima. Sylvia Whitman priča da je njezin otac 30-ih godina prošlog stoljeća putovao po Južnoj Americi i svuda bio vrlo srdačno primljen. To ga je impresioniralo. Zato je od 1951. godine u svojoj knjižari počeo davati smještaj mladim piscima, a svakog je zamolio da na jednoj stranici napiše svoju životnu priču. "Danas imamo 30.000 priča", ponosno ističe Sylvia.
"Novac nije važan"
Knjižara privlači i brojne turiste, a otvorena je od 11 do 23 sata. Za Johna to baš nije idealno jer je u to vrijeme nemoguće čitati ili pisati. On zato preko dana često odlazi u park ili knjižnicu. Unatoč tome ne pada mu na pamet odseliti, jer kako kaže, kod pisanja ga inspirira upravo pomisao da su ovdje privremeno stanovali i drugi književnici prije njega.
Svakog ponedjeljka navečer čitaju se djela različitih autora. Publike nikada ne nedostaje, jer je britansko-američka zajednica u Parizu velika, a dolaze i brojni Francuzi i turisti. U stvari bi Sylvia i njezin otac mogli zarađivati vrlo mnogo novca, naravno kada bi to željeli. Ali oni ne žele, već samo pokušavaju prodati dovoljno knjiga kako bi mogli nastaviti udomljavati mlade književnike i priređivati literarne večeri. I tako žele nastaviti sve dok god bude moguće. "Ne mogu si zamisliti da napustim knjižaru. Na početku ju nisam željela preuzeti, ali sada sam sretna što sam ovdje. Ovdje je tako uzbudljivo, a nešto drugo me uopće ne zanima", zaključuje Sylvia.