Prijaviš se sam i prođeš bez kazne

Priznanjem i samoprijavom poreznim vlastima zbog utaje poreza Uli Hoeneß je takoreći povukao ručnu kočnicu. Predsjednik nogometnog kluba Bayern iz Münchena priznao je kako već godinama na računu u jednoj švicarskoj banci ima novac na koji u Njemačkoj nije na ispravan način platio porez. Koliko točno iznosi njegov „porezni grijeh“ te o kolikom bogatstvu u Švicarskoj je uopće riječ, za sada nije poznato. No, pretpostavlja se da je riječ o milijunima. Obzirom da se sam prijavio vlastima, Hoeneß je time (možda) izbjegao moguću kaznu zatvora kao i veliku novčanu kaznu.

Međutim, iako sve ovo zvuči jako jednostavno, to i nije baš tako. Izbjeći kazne moguće je samo ukoliko su ispunjeni određeni uvjeti. „Njemački zakonodavac smanjio je mogućnost oslobađanja od krivice. Tako primjerice, samoprijave mogu pomoći samo onima protiv kojih Ured za porez i financije još ne vodi istragu. Znači, ukoliko je već započelo ispitivanje poslovanja neke tvrtke ili ako je Ured za financije već otvorio neki istražni proces protiv neke osobe ili – kao treće – ukoliko je već otkriveno kazneno djelo - u tim slučajevima samoprijava nema nikakve svrhe. Ona je tada nedjelotvorna“, objašnjava berlinski stručnjak za porezno kazneno pravo Martin Wulf. Pri tome, dodaje on, ne igra nikakvu ulogu o kolikom iznosu je zapravo riječ.

Praksa uobičajena u svim zapadnim industrijskim zemljama

Iako je samoprijava kao izlaz doduše u njemačkom zakonodavstvu iznimka, utajivači poreza su jedini prijestupnici koji priznanjem mogu izbjeći kaznu. Kako kaže Wulf, ovakva praksa postoji u svim zapadnim industrijskim zemljama. „U Španjolskoj i Francuskoj je slično. U SAD-u je već malo drugačije, ovisno o kojoj saveznoj državi je riječ“, kaže Martin Wulf.

Otkako su njemačke porezne vlasti u ruke dobile CD s popisom poreznih grešnika, informacija s njihovim bankovnim računima u Liechtensteinu i Švicarskoj, samoprijave su poprimile masovne dimenzije. Slijedili su spektakularni slučajevi otkrivanja utajivača poreza, između ostalih, onaj bivšeg šefa Njemačke pošte (Deutsche Post), Klausa Zumwinkela. Sveukupno se vlastima samo tijekom 2010. godine prijavilo oko 29.000 njemačkih državljana. Njihovim plaćanjem poreznog duga, u državne blagajne je ušlo oko 1,5 milijardi eura.

Obzirom na efekt koji je izazvao spomenuti CD, prošle godine je njemačka savezna vlada (koalicija Kršćanskih demokrata i Liberala) pokušala sa Švicarskom sklopiti jednu vrstu „poreznog sporazuma“. Prema njemu bi svi oni koji su na računima u švicarskim bankama pohranili svoj novac, sasvim anonimno i paušalno mogli platiti porez za unazad deset godina. Pri tome oni njemačkim Uredima za financije ne bi ni morali sve otkriti. No, prijedlog savezne vlade nije uspio proći zahvaljujući otporu Socijaldemokratske stranke i stranke Zelenih koji su imali većinu u Bundesrat-u (Dom saveznih pokrajina), tijelu koje mora potvrditi svaki zakon važan za pokrajine. „I mi smo s određenom sumnjom gledali na ovaj eventualni sporazum sa Švicarskom. Naš problem je bio što bi on utajivačima poreza pružio jednu vrstu amnestije. No, gledajući iz današnje perspektive, to je možda jedini način da se porezne „grešnike“ uopće prisili da plate barem nešto“, kaže Reiner Holznagel, predsjednik Saveza njemačkih poreznih platiša.

Sukob oko sporazuma traje i dalje

Hoeneß je prema vlastitim riječima, računao na ovaj sporazum, no kada do njega ipak nije došlo, pao je pod pritisak i nakon nekog vremena priznao svoje porezne grijehe. Sada se međutim ponovno otvorila rasprava u kojoj vlada i stranke oporbe diskutiraju o tome treba li se utajivačima poreza uopće ostaviti mogućnost samoprijave. Mišljenja se po ovom pitanju razlikuju čak i unutar istih stranaka. „Ne postoje ozbiljni dokazi o tome da samoprijave kao mogućnost oslobađanja od kazne, sprječavaju utaju poreza kao niti da se njima povećava broj utajivača poreza“, kaže primjerice Joachim Poß iz CDU-a. Sličnog su mišljenja i zastupnici FDP-a i Zelenih. No, neki pak zahtijevaju uvođenje jačih prepreka za samoprijave. Primjerice, „serijski počinitelji“ ne bi smjeli uvijek iznova profitirati od samoprijava.

U redovima vlade na cijelu priču gledaju već malo drugačije. Ukidanje mogućnosti samoprijave za većinu nije prihvatljiva mogućnost. Volker Wissing iz stranke liberala kaže kako je mogućnost samoprijava ne samo opravdana već i potrebna budući da je iznos koji oni koji se sami prijave plate državi puno veći od onog koji bi platili da su porez platili na vrijeme. Drugim riječima, osnovna razlika u stajalištima je sljedeća: dok vladajuća koalicija želi poreznim grešnicima i dalje ostaviti mogućnost samoprijava te naknadno plaćanje poreza i anonimnost, oporba se protivi anonimnosti i traži transparentnost.

No, bez obzira bude li se u budućnosti nešto po ovom pitanju promijenilo ili ne, spomenuti CD-i su već pokazali velik učinak. Kako navodi glasnogovornica Ministarstva financija Sjevernog Porajnja i Vestfalije Ingrid Herden „nakon propalog dogovora oko sporazuma sa Švicarskom naša pokrajina je zabilježila veliki broj samoprijava. Time je u naše blagajne ušlo do sada 670 milijuna eura“. Sličan „fenomen“ je zabilježen i u drugim njemačkim pokrajinama.

A što se tiče švicarskih banaka, one u međuvremenu također pritišću svoje njemačke klijente, tražeći od njih da „očiste“ svoje porezne dugove, u protivnom im prijeti zatvaranje računa.