Prodaje se dalekovod u dobrom stanju, samo ozbiljne ponude pod šifru: E-ON

Jer njemački predstavnik na sastanku u Bruxellesu, državni tajnik Peter Hinze iz Ministarstva gospodarstva je imao jasan nalog: boriti se za interese njemačkih energetskih koncerna i spriječiti rasprodaju distribucijske mreže. A onda je, bez da je i Hinze o tome nešto znao, stigla vijest iz Düsseldorfa: E-ON prodaje i svoju mrežu i povrh toga, elektrana sa ukupnim kapacitetom od 4,8 gigavata.

"Dobrovoljno" - dok im ne dođu na vrata

Doduše, ta prodaja nije baš bila posve dragovoljna: Europsko povjerenstvo već vodi postupak protiv E-ON-a i niza drugih koncerna, zbog sumnje kako su zloupotrijebili svoj monopolistički položaj. Jer, on je doista jedan od najvećih: od ukupno oko 35.200 kilometara dalekovoda i pristupnih vodova Njemačke, E-ON je vlasnik 10.600 kilometara i jedino RWE ima još više, 11.300 kilometara. Nema tome dugo da smo vas izvještavali o drastičnoj globi već kada je E-ON povrijedio službeni pečat istražitelja Europskog povjerenstva koji su proveli raciju u njegovom sjedištu. A sama kazna ako bi se utvrdila zlouporaba, bila bi još mnogo gora. Komesarka za zaštitu tržišnog natjecanja, Neelie Kroes: "Ako utvrdimo prijestup protiv slobodnog tržišnog natjecanja, onda ne samo da možemo odrediti globu u iznosu do 10% ukupnog godišnjeg prometa, nego i prisiliti koncern na opsežne strukturne promjene." To, drugim riječima znači da je Bruxelles moga prisiliti E-ON na komadanje i zapravo prisilnu prodaju svojih dijelova, osobito dijela distribucije.

Što zapravo učiniti?

Zapravo Bruxelles već godinama pokušava prisiliti nacionalne energetske koncerne da se oproste od svojih mreža za distribuciju. Ali koliko god da zvučila privlačna misao kako se mora podijeliti sektor proizvodnje električne energije od njegove distribucije, svaki mogući scenario ima i svojih golemih prednosti i mana. Pokušat ćemo ovdje navesti tri moguća scenarija:

Scenario 1: Privatizacija mreže za distribuciju električne energije

ZA: Koncern koji proizvodi električnu energiju i koji je istovremeno vlasnik sustava distribucije, jedva da ima interesa prepustiti svoju mrežu nekom drugom proizvođaču iako - ili možda osobito ako je njegova elekrtična energija povoljnija. Ako je vlasnik mreže netko treći, njega uopće ne zanima tko koristi mrežu - naravno sve dok plaća pristojbu.

PROTIV: Na žalost, nema slučaja gdje je privatizacija nekog infrastrukturnog objekta dovela do pojeftinjenja za krajnjeg potrošača. Možemo se sjetiti i Britanskih željeznica i vodovoda Londona - rezultat jest uvijek da onda dioničko društvo kao vlasnik infrastrukture, ima isključivo interes izvlačiti dobit ali gotovo nikad i ulagati u pogon distribucije. Britanske željeznice su konačno i ponovno djelom podržavljene kada je postalo očito da je privatizacija ozbiljno ugrozila i sigurnost putovanja. Povrh toga, treba biti svjestan i činjenice kako je sustav distribucije električne energije podjednako važan za neku državu kao i sustav cesta ili željeznica. A sve su to možda ipak prevažne stvari za funkcioniranje čitavog društva da bi se olako prepustile - na primjer, nekom anonimnom Hedge-fondu sa sjedištem na Kajmanskom otočju. Uostalom: kako se uopće može govoriti o nekoj "tržišnoj utakmici" kad nema neke druge tvrtke koja bi nudila uslugu distribucije? To praktično znači: monopol prepustiti privatnim ulagačima, ali monopol ostaje - monopol.

Scenario 2: Nacionalizacija mreže za distribuciju

ZA: Najbolje jamstvo da se svi mogu koristiti nekom infrastrukturom - kao i cestama, jest da je mreža u vlasništvu neprofitnog Javnog poduzeća. Uostalom, svaka država već gradi sustave nadzora tržišne utakmice i preuzimanje obaveze distribucije je logičan korak dalje. U tom slučaju poduzeće nema interesa preferirati nekog proizvođača, ali ima interesa investirati u sustav kako bi smanjio troškove distribucije.

PROTIV: Danas, u 21. stoljeću uopće i spominjati nešto što podsjeća na nacionalizaciju i ideologiju Lenjina i Marxa, gori je prijestup nego pojaviti se u prljavoj trenirci na novogodišnjem balu Bečke opere. Žalosna je činjenica da jedva neko javno poduzeće ima načina djelovati učinkovito i jeftino iz istog razloga kao što su propale sve društvene utopije: najbolje jamstvo za uspjeh na tržištu jest privatno vlasništvo i poduzetništvo. U svim povicima za mršavom i skromnom državnom upravom, jedva da ima smisla graditi neki novi državni industrijski gigant.

Scenario 3: Ostaviti sve kao što jest

ZA: Čak i njemačka kancelarka Angela Merkel je sklona ovoj alternativi jer se pokazalo kako sustav ipak koliko-toliko funkcionira. U Njemačkoj i Europi je ipak nezamisliv Black-out kao onaj u Sjedinjenim Američkim Državama i koji je nastupio zbog dotrajale distributivne mreže u privatnim rukama. Sa druge strane, sustav državnog nadzora je već uspio prisiliti "velike" da kroz svoju mrežu puste i "jeftiniju struju". To doduše česće koriste veliki proizvođači nego domaćinstva, ali prvi korak je učinjen. Povrh toga, Njemačka je i sa sadašnjim propisima mnogo dalje od čitavog niza drugih zemalja Europske unije koje su daleko od toga da sektor elektroprivrede baš toliko otvore konkurenciji.

Protiv: A što se onda postiglo? Svjedoci smo kako cijena električne energije u Njemačkoj neprestance raste - i to tek donekle ima veze sa cijenama energenata. Uvijek iznova se mora konstatirati kako su koncerni ilegalno međusobno dogovarali cijene: nakon toga plate globu i dogovaraju se i dalje.

Sa druge strane, i samim "velikima" je već dojadilo uvijek preuzimati ulogu dežurnog krivca. Možemo nagađati kako je E-ON imao razloga za prodaju svoje distributivne mreže i zbog prijetnji iz Bruxellesa - ali je imao i sasvim konretnih poslovnih razloga za tu odluku: nekad davno je distribucija električne energije doista jest bila "zlatna koka" koncerna. Danas ona to više nije: samo koncern RWE je u svoju mrežu od 2003 do 2007 uložio 900 milijuna eura. U razdoblje od 2008 do 2017 je predviđena gigantska svota od 3 milijarde eura. I onda još stalno za vratom imaju Ured za nadzor tržišnog natjecanja i ostala regulativna tijela koji ih tjeraju da spuštaju cijenu prenosa električne energije. U tom svjetlu ima i poslovnog smisla reći; sada nam je dosta, neka sad tu čitavu liberalizaciju plaćaju drugi.