D Austauschschüler
29. rujna 2010
U njemačkim se kinima upravo pojavio dokumentarac pod imenom "12 mjeseci Njemačke", u kojem je redateljica Eva Wolf kamerom pratila četvero stranih učenika. Prikazujući doživljaje Constanze iz Čilea, Kwasija iz Gane, Eduarda iz Venezuele i Nairike iz SAD-a pokazala je kako ovo nimalo jednostavno iskustvo mlade ljude obogaćuje.
Neizvjesnost uoči dolaska
Nevjerojatno je koliko malo Kwasi iz Gane zna o Njemačkoj. Kaže da ovdje ima puno alkohola, ali ne baš i tako puno crkava. To je ovaj 17-godišnjak pročitao na internetu. Redateljica Eva Wolf, koja je devedesetih i sama kao učenica sudjelovala u jednom projektu razmjene i godinu dana provela u Ecuadoru, dočekala je novopridošle učenike već pri njihovu samom dolasku, gdje su ih prvo pozdravili članovi njihovih obitelji-domaćina.
Potom stižu u kuće u kojima će provesti sljedećih 12 mjeseci. Domaćini su ih ponudli s kapljicom šampanjca, tek mrvicu, kažu, za dobrodošlicu. Djeca su pak podijelila poklone koje su sa sobom donijela, te se smjestila u svojim novim sobama. Ovdje veliku ulogu ima jedna vrlo važna stvar: priključak za internet i uspostava veze preko Skypea.
Skype je kriv
No moderna komunikacijska tehnika ne predstavlja uvijek prednost, barem tako tvrdi redateljica Eva Wolf. "Eduardo, koji je stigao iz Venezuele, od početka se nije mogao odvojiti od Skypea. Nije se mogao uključiti u njemačko društvo. Iako taj Skype-kontakt i nije prava veza, svejedno ju je i previše koristio da bi se imao volje zanimati za nešto novo."
Venecuelanac Eduardo gotovo i da se ne trudi naučiti njemački, u školi se druži isključivo s Latinoamerikancima, dok se sa svojim domaćinima u obitelji kod koje je smješten nije previše zbližio, kaže njegova domaćica. "Stefanu i meni je vrlo teško, jer je Edija izuzetno teško motivirati za bilo što. Jednostavno je zadovoljan što je tu. Mislim da to nije u redu, ako si u Njemačku došao na samo godinu dana."
Za razliku od Eduarda, Nairike koja je došla iz SAD-a, smatra da je kontakata između nje i obitelji kod koje živi, a koju čine majka i njen 18-godišnji sin - premalo. Svakog dana zajedno ručaju i večeraju, ali ništa više od toga. Njen privremeni njemački brat joj pokušava objasniti da se trenutačno ne želi previše družiti unutar obitleji: "Ali moraš razumjeti, meni je 18 godina, ona je moja mama i mi imamo različite interese. Ne želim provoditi puno vremena sa svojom mamom. Žao mi je".
Slično se osjeća i Constanza. Ona doduše živi u obitelji gdje ima više djece, ali ta se djeca najradije zabavljaju kompjutorskim igrama. To je i jedna od najupečatljivijih scena u filmu, kad Constanza izgubljena sjedi za stolom, dok su se ostali uživjeli u virtualnu stvarnost.
Ipak suze zbog rastanka
No pravi glavni glumac ovog filma zapravo je Kwasi. On je iz jednog milijunskog grada u Gani stigao u njemačku provinciju i tu se nasmrt dosađuje. A činjenica da u kući, umjesto jednog muškarca, glavnu riječ u kući ima jedna žena, mama Wiebke, čini cijelu situaciju još težom. "Kod Wiebke nema demokracije. Ako ona nešto ne želi, onda to možeš zaboraviti. Jel' ti znaš što je despot?", žali se Kwasi.
Statistike pokazuju da oko četvrtina učenika iz programa razmjene, zatraži da ih se premjesti u neku drugu obitelj. Obitelji koje su se prvi put upustile u takvo što, promjene traže još i češće. Zapravo se u pripremama najviše podcjenjuje promijenjena obiteljska situacija s novim pridošlicom.
Film daje uvid u to kako različita očekivanja i sustavi vrijednosti mogu izazvati velike sukobe. No svjedno, na kraju filma ipak se svi pozdravljaju u suzama. Pa čak i Nairike: "Nije baš bilo što sam očekivala, ali svejedno je bilo totalno 'cool'. Najbolje stvari zapravo otkrijete u stvarima koje uopće niste očekivali".
Autor: Bernd Sobolla/ Snježana Kobešćak
Odg.ured: Željka Telišman