Propuštena prilika za časno povlačenje s vlasti

Komentar Miriam Gehrke

«Ja umirem gotovo svakodnevno – to me jako zabavlja, zbog čega se osjećam još zdravijim.» Tako je reagirao kubanski predsjednik Fidel Castro, kada su ga prošlog tjedna novinari pitali kako komentira glasine o svojoj smrti.
Kubanci u egzilu u Miamiju, Vlada Sjedinjenih Američkih Država u Washinigtonu, kubanski disidenti i mnogi drugi bili bi zadovoljni, kada bi Fidel Castro jednom konačno umro – već godinama se njegovi protivnici uzdaju u takozvano «biološko rješenje». Jer, ni najduže službujući šef države, ni najstariji službujući revolucionar nije besmrtan.

Varljiva nada u novi početak?

Da će tek Castrova smrt osloboditi put za novi početak na Kubi pokazuje, s jedne strane, činjenica da je režim i nakon 47 godina – te 15 godina nakon okončanja Hladnog rata i raspada Sovjetskog Saveza – snažniji i sigurniji, nego što su to njegovi kritičari smatrali mogućim. S druge strane, nada u novi radikalni početak za Kubu bi se mogla pokazati varkom. U doba općeg jačanja političke ljevice u Južnoj Americi kubanski je režim izišao iz mračnoga, usamljenog kuta – ponovno se njeguje politički dijalog: Urugvaj i Argentina su posljednjih godina obnovili diplomatske odnose sa Kubom. Fidel Castro je prije samo nekoliko tjedana – istina, još uvijek kao gost – u Argentini sudjelovao na sastanku na vrhu država članica zajedničkoga južnoameričkog tržišta.

Bez povjerenja u vlastiti narod

Nema se tu što uljepšavati: na Kubi vlada totalitarni režim. Prema podacima organizacija za ljudska prava, više od 300 političkih disidenata nalazi se iza rešetaka. Gospodarska situacija u karipskoj državi je žalosna, gotovo beznadna. Kubanci svoje svakodnevne potrebe mogu zadovoljiti samo korupcijom i podmićivanjem. Turizam je, kao glavni izvor prihoda, doveo do raslojavanja društva, koje apsurdno provodi socijalističke ideje. Špijuniranje vlastitog stanovništva od strane takozvanih «susjednih revolucionarnih odbora» je sveobuhvatno i zastrašujuće – revolucija ni najmanje ne vjeruje svom vlastitom narodu. Gledajući s te strane, već je odavno prošlo vrijeme Castrovog režima i njegovog časnog povlačenja s vlasti.

Kubanci ne žele pasti u krilo SAD-u

U prijelaznoj bi se fazi barem dala spasiti društvena dostignuća i sačuvati ih za nadolazeće generacije. Čak i kubanska Komisija za ljudska prava i nacionalnu pomirbu, koja se kritički odnosi prema režimu, hvali društvena dostignuća koja su doista neponovljiva za latinskoameričke prilike: zahvaljujući dobroj medicinskoj skrbi Kuba ima najduži životni vijek stanovnika i najnižu stopu smrtnosti među djecom u Južnoj Americi.
Premda zbog rastuće političke represije i istodobno sve težih gospodarskih problema nezadovoljstvo Kubanaca naizgled raste, oni jednu stvar nikako ne žele: naime, pasti u krilo Americi ili Kubancima koji žive u egzilu u Miamiju. Možda nije dobra usporedba, ali sada se može ukazati na to kako ni Iračani nakon pada Sadama Huseina nisu prihvatili i slavili američke vojnike kao osloboditelje.

Ljubav prema Kubi – unatoč Castru

I još jedna primjedba: nakon pada Berlinskog zida i sloma DDR-a među istočnim se Nijemcima probudila nostalgija za starim, komunističkim vremenima. Građani bivše Demokratske Republike Njemačke nisu dopuštali zapadnim Nijemcima da ih uvjere kako su četiri desetljeća živjeli na gubitničkoj strani povijesti. Više od dvije trećine Kubanaca rođeno je nakon revolucije; oni svoju zemlju poznaju samo pod Castrovom vlašću. I unatoč Castru oni vole svoju zemlju. – Nakon Fidelove i ere brata mu Raula to nitko ne bi smio podcijeniti.