Prva libanonska pastorica

Rola Sleiman probija se sa svojim bijelim Mercedesom kroz nedjeljni promet u Tripoliju. Čini se prilično mirno na ulicama grada, ali sveprisutna vojska u i okolo Tripolija podsjeća na nasilje koje je donedavno vladalo. "Prošle nedjelje nismo došli na misu. Demonstranti su s krova crkve bacali na vojnike Molotovljeve koktele", priča Sleiman, dok se sa zvučnika čuje Michael Jacksonova "Heal the World".

Sleiman je jedina službeno imenovana pastorica u Libanonu i također , koliko ona zna na cijelom bliskom istoku. Od 2005 odgovorna je za sve što je vezano za evangelističku crkvu u Tripoliju, koja je dio nacionalne evangelističke sinode Sirije i Libanona. Ona može preuzeti jednake zadaće kao i drugi pastori, samo ne može provoditi sakramente, posebno svete zadaće u crkvi kao što je krštenje ili pričest .

Iako je Sleiman svjesna da utire put ostalim ženama, ona kaže , da je ta zadaća na nju pala slučajno. Pastor njene crkve je otišao u Ameriku i tako je 38. godišnjakinja ušla u igru. "Studirala sam teologiju, kao i on, pa sam odlučila uskočiti, kao privremena pastorica, kaže Sleiman. "S vremenom sam pridobila povjerenje pripadnika zajednice i oni su predložili da bi ja trebala biti njihova službena pastorica. Mislim da je to bilo ključno za moje imenovanje: Ljudi su me osobno upoznali i vjerovali su mi. To što sam žena nije nikad bio problem". Dok priča svoju priču, pastorica priprema u njenom uredu u podrumu crkve, propovijed za sljedeće bogoslužje.

Pionirka

"Kada sam imala izlaganje svega što je vezano za sinodu, bili su malo šokirani, ali većina pripadnika bila je ponosna što je mogla vidjeti kandidatkinju ženskog roda. I ja sama sam bila malo dirnuta", priča pastorica.

Sleiman je rođena u Triploliju kao kćer oca Sirijca i majke Libanonke. Kaže da je već ranije znala da želi služiti Bogu. "Zato san pozvana (od Boga) da dovedem promjenu", kaže ona. "Mi smo čuli poruku ljubavi i prihvaćanja i ja sam osjetila da se ona mora objaviti i da bi to trebalo biti moje zvanje."

Prije nego je postala pastorica, radila je osam godina kao savjetnica u obrazovanju u Bekaa dolini na istoku Libanona. Njena familija nije bila oduševljena željenim zvanjem. Ali iznenađujućim načinom dobila je potporu muškaraca u svojoj familiji. "Mnogi roditelji žele sigurnost svojoj djeci", kaže ona. "Moji roditelji nisu razumjeli, što ja mogu postići s ovim poslom. Ali moj otac je bio moja glavna potpora. A moj brat potakao je moj interes za teologijom."

U njenoj zajednici imala je potpuni oslonac. "Prvo su neki ljudi imali prigovor, zato što je ona žena, ali mi smo se odlučili, vjerovati joj i dati joj šansu", kaže Jack , jedan od župljana. " Sada je ljudi vole, jer je poštena i brine se za ljude."

Crkva u ratnom kaosu

Danas Sleiman,usred jednog nesigurnog područja, vodi zajednicu od 33 obitelji, od kojih su većina migranti. Tripoli je drugi najveći grad u Libanonu i samo je 30 kilometara (18 milja) udaljen od sirijske granice. Od početka sirijskog građanskog rata građani Tripolija trpjeli su pod rastućim nasiljem. Auto bombe i borbe između pristaša i protivnika sirijskog Assadovog režima, koštalo je mnoge života.

Sukob je Sleimaninoj maloj zajednici život učinio još težim, pri tom je kršćanska zajednica još od prije poprilično raspršena. Pastorica kaže da oni pokušavaju ostati neutralni, ali da ljudi strahuju. " Pripadnica libanonsko-palestinske zajednice, odbila je dati svoje ime, kada je upitana, kako nasilje utječe na njen život. "Ljudi se boje doći u Tripoli", kaže ona ispijajući kavu s ostalim vjernicima u podrumu crkve.

Danas je došlo otprilike 20 ljudi na bogoslužje. To je dobra kvota, kaže Sleimanova. Za praznike(dane slavlja) ih bude oko 80.

Upravo zbog nasilja između različitih religijskih grupa i kulturnog miješanja svih karaktera i nacija u Tripoliju, Sleiman je posvetila svoju propovijed temi pomirenja. Iako ima potporu svih pripadnika zajednice, još je neodlučna, da li se treba natjecati, da postane posvećena pastorica. Ona vjeruje da se promjena mora dogoditi malim koracima i počivati u složnosti. " Ja ne težim za osobnim uspjehom" , kaže Sleiman. "Ja mislim, da glavna skupština i starješine crkve, imaju pozitivan stav glede mog svećeničkog posvećenja, ali ja nisam sigurna, da li svatko u našoj libanonskoj zajednici tako misli. Ako postoji i najmanja mogućnost da će moje posvećenje biti teret za crkvu ili bi moglo voditi do raskola, onda to neću učiniti.