Prvi veliki roman o Iraku

Roman književnika Najema Walija "Jusufova lica" ključni je roman o Iraku, roman koji prikazuje iračko društvo i njegovo nasljeđe diktature, anarhiju i takozvano "oslobođenje" od strane koalicijskih snaga. Taj roman opisuje nepoznatu nam svakodnevnicu, nepoznatu perspektivu Iračana. A riječ je o društvu koje se raspada. "Želim govoriti o tome kako se Iračani nakon 35 godina diktature konfrontiraju s pitanjem - tko sam ja?", kaže Najem Wali.

Zamjene identiteta - tko je krvnik, a tko žrtva ?

U romanu Najema Walija radi se o kolektivnoj psihi jednog naroda,o biografijama ljudi i njihovim tamnim stranama, ubojstvu i izdaji u društvu u kojem vlada diktatura. Jusuf i Junis su braća, zaljubljeni u istu djevojku. Djevojci se više sviđa Jusuf, a Junis iz osvete truje djevojku. No, on ne preuzima krivnju za taj zločin na sebe, već to čini njegov mlađi, slabiji brat Jusuf. On je taj koji odlazi u zatvor, a njegov stariji brat preuzima njegov identitet i postaje krvnik u Sadamovom režimu."Posvuda imamo krvnike - sva ta ubojstva koja se zbivaju u Iraku, to su traumatizirani krvnici. Ti su ljudi pretvoreni u ubojice jer su godinama bili u ratu," ističe Wali. No i žrtve ponekad postaju ubojice, a ubojice žrtve. Yusuf koji je nedužan proveo niz godina u zatvoru i uzeo ime svog brata, polazi u potragu za istinom. Pokušava rekonstruirati što se zapravo dogodilo, pri čemu gubi razum i završava na psihijatriji. Wali ističe kako je cijeli Irak postao jedna ludnica: "Ljudi su traumatizirani - proživjeli su dva rata, jedan embargo, izolirani su od cijelog svijeta - to ne može samo tako nestati. Nije to kao što si to zamišlja George Bush: poslat ću dvije-tri tisuće vojnika i time smo riješili problem. To je obična glupost."

U potrazi za identitetom i istinom

Nakon "oslobođenja" koje su donijeli Amerikanci, zatvora i ludnice, Jusuf kreće u još bolniju potragu za vlastitim identitetom i za istinom. "Radi se o pripovijedanju - a pripovijedanje znači prisjećanje. No nakon diktature kakvu smo imali u Iraku, ljudi bi radije dosta toga zaboravili. Pripovjedanje i sjećanje su borba protiv zaborava, borba protiv diktature."

Šutnja u društvu, galama u barovima

Najem Wali smatra da je Irak preplavila neka čudna šutnja - čak si ni članovi obitelji nemaju više puno toga za reći. No u iračkom društvu ipak postoji jedna "niša" u kojoj se može istresti sve što čovjeka muči. No to vrijedi samo za muškarce. "U Iraku muškarci idu u barove - to je njihova Meka. U rakiji vide Boga. Bar je irački parlament, i tamo, kad se napiju, mogu pričati što ih je volja - nemaju nikavu kontrolu. To je uvijek bilo tako," kaže Wali. Svoje vlastite doživljaje i putovanja nakon pada Sadamovog režima i život pun poniženja ovaj je autor opisao u velikom simboličkom romanu o Iraku kojeg se slobodno može smatrati povijesnim romanom.