Puste priče o otcjepljenju RS-a

DW: Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik je rekao da taj entitet "sanja da se pripoji i bude jedinstven dio zajedno s maticom Srbijom”. Jesu li posljednja događanja u BiH i Dodikove izjave samo brojne u nizu onoga što već godinama slušamo bez stvarne namjere da to i realizira ili Dodik zbilja ide u pravcu otcjepljenja RS-a?

Alida Vračić: U BiH, kako ja stvari vidim, postoje dvije paralelne stvarnosti u kojima mi živimo. Prva je ta u kojoj postoji napredak kada su u pitanju europske integracije. Dobili smo Upitnik EU-a, koji smo toliko dugo čekali. On je sada i preveden. Kreće se u provođenje reformi, zabilježeni su neki napreci kada je u pitanju Mehanizam koordinacije kada govorimo o provođenju reformske agende. I u principu kada tako promatrate stvari BiH ide punom parom ka članstvu u Europskoj uniji. Druga realnost je naravno ona u kojoj se ta priča o europskim integracijama koristi samo da bi se umirio Bruxelles i da se pokaže da se neki oblici reformi provode, a u stvari se u isto vrijeme sistematski urušavaju strateške institucije BiH, njihove reputacije i njihovi rezultati rada. 25 godina smo gradili te iste institucije, pri čemu su korišteni i novci međunarodne zajednice, a sada dovodimo u pitanje rad tih institucija. Naročito je problematično pravosuđe i na primjer odluka Ustavnog suda unatoč kojoj se slavio Dan Republike Srpske. Ove izjave koje smo čuli nisu za BiH neobične, za građane BiH su one na neki način postale normalnost jer ih slušamo dugo godina, ali ako pogledate što to znači sadržajno onda vidite da Milorad Dodik nema ništa drugo osim tih izjava. Ne postoji ni jedna jedina stvar koju RS u smislu njezine konstitucije, ali i ekonomske snage može pokazati, osim da daje takve izjave. Mislim da takva spremnost ne postoji, kao ni volja s druge strane – dakle pripajanje Srbiji koja je, usprkos nekolicini individua, prilično suzdržana u ovoj situaciji. Mislim da takve izjave imaju mnogo više eha u BiH, nego izvan BiH.

Neaktivna međunarodna zajednica

Nakon što je visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko usporedio proslavu Dana RS-a s NDH uslijedile su oštre reakcije iz RS-a. Predsjedatelj Predsjedništva BiH Mladen Ivanić je rekao da "ne vidi razloga da RS nastavi komunikaciju s međunarodnom zajednicom ako se Inzko ne ispriča”. Očekuje li se konfrontacija na relaciji Banja Luka – međunarodna zajednica?

Mislim da možda postoji jedno preuveličavanje tog odnosa. Zato što taj odnos između međunarodne zajednice i lokalnih aktera je vrlo, vrlo mlak i na neki način i ne postoji, on je tu fiktivno. Mi znamo da postoje razgovori o tome treba li uopće postojati Ured visokog predstavnika, što nama znači međunarodna zajednica i da li ona, na neki način, sprječava to da politički akteri počnu razgovarati jedni s drugima i da predstavlja neku vrstu tampon zone koju treba nadići tako da ja mislim da se ni nakon te izjave neće ništa dogoditi, da će biti "tresla se gora, rodio se miš". Jer, kao što sam rekla, međunarodna zajednica već dugo nije aktivna.

Kako to tumačite? Zašto je međunarodna zajednica tako mlaka?

Postoji više razloga za to. Ako se vratimo desetak godina unazad postojalo je vrijeme kada je međunarodna zajednica bila jako aktivna. Nekada je to bilo ovisno od osoba koje su vodile međunarodnu zajednicu. Sjećamo se Paddyja Ashdowna koji je vrlo energično vodio Ured visokog predstavnika s kojim se mnogi nisu slagali jer je donosio odluke koje su na neki način štetile BiH jer su u kontekstu podjela na tri (konstitutivna naroda – op.red.) na neki način bile zapaljive prirode. Onda je bio jedan period kada se počelo pričati o tzv. ownershipu, dakle da Bosanci i Hercegovci imaju vlasništvo nad procesima u zemlji, da se prebaci odgovornost na bh. političare što je po mom mišljenju bilo smisleno. No mislim da se to nikada nije u konačnici dogodilo zato što međunarodna zajednica nikada nije otišla, ali je ostala u nekom obliku u kojem nitko tu ne može napraviti previše smisla tako da mislim na neki način je prilično beznačajno ono što se događa na toj relaciji. Mislim da je mnogo važnije što se događa na terenu između dva entiteta, između građana. Ono što ja trenutno vidim jest da ne postoji ni vizija ni ideja o tome gdje BiH uopće treba biti. Imate jedan entitet koji artikulira političko pripajanja Srbiji, imate Federaciju koja je isto u potpunom rasulu i mislim da nije u rasulu samo politički, već i upravljački. Imate situaciju u gradovima, naglasila bih u gradovima jer u ruralnim područjima je još gore, u kojoj nemate ni vode ni struje, ni grijanja u zimskim uvjetima. Psi lutalice hodaju ulicama i napadaju vas i ne postoji način da se od toga zaštitite kao građani. O tome se ne priča, a priča se puno više o pričama koje su postale naš globalni narativ, a to su zaštite našeg nacionalnog identiteta i to političari nažalost vješto koriste.

Prepušteni sami sebi

Na globalnom planu ove godine nas očekuju veliki izazovi: Trump, kao velika nepoznanica, preuzima funkciju predsjednika SAD-a, njegov odnos s ruskim predsjednikom Putinom ostaje otvoreno pitanje; u Europi imamo trend jačanja desnice – sa strahom se u tom smislu očekuju izbori u Nizozemskoj, Francuskoj i Njemačkoj, potom nas očekuje početak procesa izlaska Velike Britanije iz EU-a; ostaje problem Bliskog istoka, itd. Dakle isuviše je globalnih problema da bi BiH i Zapadni Balkan mogli doći na dnevni red. Koliko ova globalna situacija pogoduje ili ne pogoduje lokalnim liderima?

Možda na neki način i pogoduje. Zavisi naravno kako gledamo na to. Mislim da u BiH, koliko god stvari izgledale strašno, možda ipak stvari nisu toliko strašne kao što vidimo u ostatku zapadne Europe. Vi nemate još uvijek političara u BiH koji na neki način koriste retoriku koju vidimo u Francuskoj, Nizozemskoj ili kod Alternative za Njemačku što ne znači da nećemo imati u skorijoj budućnosti, nego kažem da se još uvijek malo osjećaju nesigurno na tom terenu. S druge strane možda je ovo prilika da shvatimo da sami sebi možemo pomoći. Možda je upravo ovo prilika da shvatimo da je Europa zabavljena sama sa sobom i da ima mnogo problema i izazova ne samo u Europi, nego i izvan Europe i da pomognemo sami sebi.

Nisu bitne pojedinačne zemlje, nego regija u cijelosti

Kada je riječ o odnosima u regiji na relaciji Beograd-Zagreb bilo je nedavno nesporazuma, dolazak srbijanskog predsjednika Nikolića u Banja Luku na proslavu Dana RS-a je kritiziran u Sarajevu, srbijanski šef diplomacije Dačić je praktično obećao da će se Srbija negativno postaviti u važnim međunarodnim pitanjima prema Makedoniji i Crnoj Gori zbog njihovog glasanja za prijem Kosova u UNESCO u prvom krugu, itd. Jesu li ovo uobičajeni sukobi interesa ili pak znak pogoršanja odnosa u regiji?

Mislim da sve to nije ništa neviđeno. To smo vidjeli i ranije. Ako se vratimo par godina unazad vidjet ćemo da je i Slovenija radila slične stvari s Hrvatskom kada je pristupala EU-u. Imamo sada zemlje koje se osjećaju malo jače i koje koriste tu priliku da u principu naprave neke prepreke za druge. Ne mislim da je to drugačije. S druge strane mislim da je velika šteta što se ponovo gubimo u toj kompletnoj retorici, naročito sada između Hrvatske i Srbije jer obje zemlje imaju velikih problema koje trebaju riješiti unutar njihovih granica, a izvoze ih na neki način tako što pričaju priče o drugima. Imate Hrvatsku koja je vrlo interesantna u njezinim odnosima s BiH. Njezino najvažnije vanjskopolitičko pitanje je BiH, ali način na koji mu pristupa vrlo često kreira neke fikcije unutar same BiH. Mislim da to nisu previše pametni i osmišljeni potezi u regiji. Ne mislim da su previše čudni, ali mislim da trenutno ne koriste nikome. Bilo bi bolje kada bi svi ti lideri, koje trenutno imamo u regiji, imali neku viziju o regiji, a ne samo svojim zemljama. Jer zabluda je da smo mi jako bitni kao zemlje. Na Zapadu nas gledaju samo kao regiju, kao cjelovitu regiju, ekonomski govoreći, socijalno i geopolitički. Kada dođete na Balkan svaka zemlja misli da je jako važna i dok se ne promijeni taj odnos nas samih kako sebe vidimo nećemo ni vidjeti neke velike promjene.

Ugledni „Foreign Affairs" je koncem prošle godine objavio članak bivšeg britanskog diplomata Timothyja Lessa koji zastupa tezu da je multikulturalizam na prostoru bivše Jugoslavije propao i zalaže se za stvaranje „Velike Albanije", „Velike Srbije" i „Velike Hrvatske" – odnosno za pripajanje RS-a Srbiji, a hrvatskog dijela Federacije BiH Hrvatskoj. Iako se službeni London ogradio od ove teze, ona je dobila značajan prostor u regiji. Koliko su ovakve izjave, koje dolaze sa Zapada, opasne ili neozbiljne s obzirom na to da takve teze kod nekih lokalnih političara nisu nestale?

Mislim da su i neozbiljne i opasne. Možda više neozbiljne nego opasne, a nisu nove jer tu postoji jedan kontinuitet. Unatrag 15 godina vi imate i neprofitne organizacije i pojedince koji pišu na isti način, koji prizivaju raspad ili konstatiraju da smo mi spremni ići u novi rat. Mislim da nije bila ni jedna jedina godina u kojoj nisam pročitala članak o BiH u kojem je stajalo da je zemlja na rubu novog rata. Ljudi koji su to pisali su pisali iz raznih pobuda, bez nekih loših namjera vođeni nekakvim natjecanjem tko će imati bolju i interesantniju vijest o regiji. Regija nažalost ima takav imidž da se njoj može mnogo toga pripisati. Ja ne vidim direktnu opasnost od toga niti vidim da idemo ka novom ratu. Čitala sam članak i vidjela sam reakcije i iz BiH i iz regije koje su bile primjerene u smislu da je u principu neozbiljno takvo nešto reći. Prvi put sam ovaj put vidjela da je uslijedila kvalificirana reakcija ljudi koji imaju ime i prezime. Do sada to nije bio slučaj jer smo do sada takve stvari prihvaćali i vrlo često su takve vijesti prenošene i u lokalnim medijima i postajale dio mainstreama. Konkretno mislim da taj članak nije bio kvalificiran, ali to može biti opasno jer nekome može pružiti polugu za neke politike koje su daleko od pametnih politika i dobrih odluka za zemlju BiH i za regiju.

Prilika u okviru Berlinskog procesa

U posljednje dvije godine smo imali pojačani angažman Berlina na Zapadnom Balkanu. Što očekujete od odnosa Berlina prema regiji s obzirom na to da je ovo izborna godina u Njemačkoj?

Mislim da nećemo imati velike promjene u odnosu na ono što smo vidjeli u prethodne dvije godine. Berlinski proces ide kako ide. On ima neki svoj plan, strukturu i program. Mislim da je ovo možda prilika za Zapadni Balkan da bude malo konkretniji sa svojim idejama i sugestijama jer to što se do sada dogodilo, dogodilo se isključivo zbog toga jer su ljudi koji su bliski uredu kancelarke, a koji su zainteresirani još uvijek da pomognu, sročili neki plan i onda iskomunicirali to s nama na Zapadnom Balkanu. Mislim da je ovo sada pravi moment prije nego se Berlinski proces privede kraju 2018. godine, da mi budemo kreativni, da mi predložimo neke programe koji nisu samo u grubom okviru onoga što je rečeno, nego da imaju neke malo drugačije, sofisticiranije pristupe, vezano i za socioekonomske prilike, naročito ekonomske prilike za koje mislim da su ključ.

Alida Vračić je stipendist Zaklade za znanost i politiku iz Berlina. Vračić je također osnivačica i rukovoditeljica think-tank instituta "Populari" iz Sarajeva koji se bavi političkim, ekonomskim i socijalnim trendovima u BiH.