Putin se okreće od Zapada

Činjenica da će Vladimir Putin 1. lipnja posjetiti njemačku kancelarku u Berlinu trebala bi naglasiti važnost Njemačke u ruskoj vanjskoj politici. Njemačka vlada ne bi, međutim, trebala to shvatiti kao znak da će Putin nastaviti s politikom Medvedeva, ili s vlastitom politikom iz 2008: novom šefu Kremlja će Zapad i Europa idućih godina biti manje važni.

Europa važnija od SAD

Europa, a posebno Njemačka, odnosno cijela Europska unija, za rusku privredu su doduše najvažniji trgovinski partner. I upravo zbog toga Putin neće 1. lipnja posjetiti samo njemačku kancelarku u Berlinu, već i francuskog predsjednika Hollandea u Parizu. A dva dana kasnije, 3. i 4. lipnja, Putin u rodnom Sankt Petersburgu dočekuje na 29.summitu EU-a i Rusije čelne ljude Unije, Hermana Van Rompuya i Josea Manuela Barrosa.

Svi ovi sastanci pokazuju da je Europa Putinu još važna, za razliku od SAD-a do kojega Putin očito više puno ne drži. Jer, priliku za sastanak s američkim predsjednikom Obamom na sastanku skupine G8 u Camp Davidu Putin je propustio otkazavši svoj dolazak prilično nepristojno i kratkoročno. Jasnije se nezadovoljstvo ne može iskazati. Iza toga se krije razočarenje zbog činjenice da SAD i pod vodstvom Baracka Obame inzistira na proturaketnom štitu u Europi koji nije po volji Moskve. Istodobno Putin zna da se Obama nalazi usred predizborne kampanje i da ovo nije pogodan trenutak za kompromise.

Do američkih predsjedničkih izbora stoga nije za očekivati promjene u rusko-američkim odnosima. Ali, ovakav razvoj situacije ne bi trebalo gledati samo kao taktiku.

Putin će povećati distancu prema Zapadu, ali ne samo zbog kritika Zapada na račun njegove autoritarne vladavine i nedostatak demokracije u Rusiji, već i zbog Putinovih napora oko ponovne integracije postsovjetskog prostora. Osim toga, tu je i Kina koja sve više dolazi u središte pozornosti ruske vanjske politike.

Povoljan trenutak za Moskvu

Putin u posljednjih nekoliko mjeseci propagira koncept Euroazijske unije na postsovjetskom prostoru. No, do sada su pored Rusije u ovoj uniji samo još Bjelorusija i Kazahstan. A da su ovo ponovo prioriteti u vanjskoj politici Rusije bilo je jasno odmah po Putinovom povratku na mjesto predsjednika. Jer, dok je još uvijek bio navodno zauzet poslovima formiranja vlade i službeno zbog toga otkazao sudjelovanje na summitu G8 u Sjedinjenim Državama, našao je vremena sastati se u Moskvi s predsjednicima Kirgistana, Uzbekistana, Tadžikistana, Kazahstana, Bjelorusije i Ukrajine.

Putin želi bivše sovjetske republike politički i ekonomski jače vezati za Moskvu. A slabljenje Sjedinjenih Država i Europske unije koje pogađa ekonomska i financijska kriza ide mu na ruku. S obzirom da su Amerikanci umorni od borbe protiv terorizma, a europska ideja zbog krize eura gubi svoj sjaj, ovo je vrlo povoljan trenutak za integracijske planove Moskve.

Faktor Kina

Iz ovih razloga raste i značaj Kine u ruskoj vanjskoj politici. S jedne strane Rusi vide potencijal za jačanje rusko-kineskih odnosa kada je riječ o privrednim i trgovinskim vezama, a s druge strane Kina za Moskvu igra po mnogo čemu sve veću političku ulogu. To se prvenstveno odnosi na globalne diplomatske izazove kao što je pitanje situacije u Siriji, ali i na projekt jačanja veza na postsovjetskom prostoru u okviru Euroazijske unije.

Stoga nije slučajno da će Putin odmah nakon "europskih" sastanaka otputovati preko Uzbekistana za Kinu gdje će se 5. i 6. lipnja sastati s kineskim predsjednikom Huom Jintaom. A na povratku za Moskvu će posjetiti Kazahstan.

Sam politički kalendar Putinovih posjeta jasno govori o njegovim strateškim promjenama u vanjskoj politici posljednjih mjeseci. Iako je prerano za definitivne zaključke, ipak izgleda da Putin ne očekuje previše od Zapada. A time bi mogla propasti i europska politika prema Rusiji vođena geslom "promjena kroz približavanje".