Quo vadis, Irak? - izbori između Eufrata, Tigrisa i straha

Unatoč tim prijetnjama i riziku od mogućeg kaosa na biralištima, izbori bi, budu li demokratski i fer, mogli probuditi nadu u nešto drugačiju, bolju budućnost ne samo te zemlje već eventualno i cijele regije. 17 mjeseci nakon službenog kraja ratnih operacija, 30. siječnja tako postaje testom najavljene normalizacije i iračkog prijelaza iz diktature u demokraciju. Što se taj dan približava sve jasnijim postaje spoznaja da je izborni termin u najboljem slučaju samo jedna etapa na dugom putu i da bi nakon nje problemi mogli postati još kompliciraniji.

”Hoće li izbori biti savršeni? Ne. Hoće li svi koji žele doista moći i birati? Ne. Ali vas molim da na ove izbore gledate u povijesnom kontekstu”,

izjavio je prije par dana u Washingtonu predstavnik američkog ministarstva vanjskih poslova Adam Ereli, navodeći izbore u Peruu, Alžiru i Afganistanu kao uspješne primjere koji su ispunili svoju svrhu: obuzdavanje nasilja. Hoće li se to dogoditi i u Iraku ovisi o puno toga. Najveći problem nisu ni svakodnevni teror, ni pozivi na bojkot izbora od strane Sadama Husseina i Osame bin Ladena, pa čak ni najava najveće sunitske stranke da neće nastupiti na izborima. Najveći problem, o kojem već neko vrijeme intenzivno razmišljaju američki statezi je kako održati izbore a ipak zaštiti interese i prava manjina. Ne dogodi li se nešto neočekivano, u nedjelju će visoku pobjedu zabilježiti Šijiti, čiji udio u stanovništvu iznosi oko 60% i koji politički gledano u Iraku nikada nisu igrali spomena vrijednu ulogu. Za vrijeme Sadamova režima glavnu su riječ vodili Suniti, kojih je oko 20% u iračkoj populaciji a otprilike toliki je udio i Kurda. Kako onda nakon izbora zaštiti manjine bez ikakva utjecaja? Sve češći napadi na šijitske političke i duhovne vođe u zadnje vrijeme samo opravdavaju bojazan od skorašnjeg pooštrenog rivaliteta i borbi između etničkih grupa.

”Ja ne mogu jamčiti da će svatko tko u Iraku bude želio birati moći doći na neko izborno mjesto bez izlaganja opasnosti”,

napominje dozapovjednik američkih vojnih snaga u Iraku, Thomas Metz. Sigurnosni problem unaprijed baca sjenu na predstojeću nedjelju. Stvarne zaštite birača, to priznaju i neki bivši visokorangirani političari iz SAD-a, neće biti. Lokalni političari, kandidati, izborni pomagači i birači kao cilj terorista? Što učiniti protiv toga? Prijelazna vlada je obznanila poseban sigurnosni plan, koji na papiru uopće ne izgleda loše: planirana je višednevna zabrana prometa kako atentatori uopće ne bi mogli dovesti bombe pred birališta oko kojih će biti formirana dvije sigurnosne zone i koje će čuvati oko 100 000 domaćih sigurnosnih snaga. Sve to neizbježno podsjeća na prošlogodišnje mjere izvanrednog stanja, koje nisu ništa promijenile.

Ta činjenica bi, između ostaloga mogla biti kobna za pobjedu prijelaznog premijera Ijada Alawija. Iako on tvrdi kako...

"..u Iraku trenutno postoji puno pozitivne energije."

i kao svoje plan u slučaju pobjede na izborima navodi realizaciju tri važne točke:

”Izgradnja demokracije, razbijanje otpora i poboljšanje životnih prilika za svakog Iračanina”,

Alawijev uspjeh nije siguran. Nositelj ”Iračke liste”, jednog stranačkog saveza, i sam meta čestih atentata, oštro se zadnjih mjeseci suprotstavio pobunjenicima. Nažalost bez puno uspjeha. Svejedno Alawi ima jaku potporu, prije svega svojih mecena u Washingtonu, i ne smije ga se podcijeniti kad se radi o iračkoj bližoj budućnosti.

Za američki vladu izbori su od enormnog značenja. Prvi demokratski izbori u jednoj arapskoj zemlji za Washington su miljokaz projekta priželjkivane demokratizacije u regiji. Predsjednik George Bush:

”Kada narodi smiju birati i iznositi svoje mišljenje, onda nastaju slobodna društva. Mislim da irački narod ima kapacitet i želju da sam sobom vlada.”

U Pentagonu se računa s time da će izbori u 80% iračkih provincija proteći bez problema. Brige zadaju Bagdad i takozvani sunitski trokut sjeverno od glavnog grada gdje je do sada zabilježeno najviše napada. Amerikanci prognoziraju pobjedu ”Ujedinjenog iračkog saveza”, religiozno orijentiranine grupacije koja je pod utjecajem Velikog ajatolaha Alija Sistanija, i u čijem se izbornom programu nalazi i obećanje povlačenja US-trupa iz zemlje.

30. siječnja 15 do 20 milijuna Iračana ima priliku na 5200 izbornih lokala izabrati prijelazni parlament sa 275 mjesta. Zanimljivo je da su od oko 7200 kandidata na izbornim listama čak jedna trećina žene. Novim zakonom njima je zagarantirana četvrtina mandata. Pitanje, kojime se intenzivno bave i strani promatrači je koliko će se Iračana doista odvažiti na put do birališta. Možda najvažniji ishod izbora biti će upravo postotak izlaska birača pred glasačke kutije unatoč prijetnji napadima i pozivima na bojkot. U demokratskim zapadnim državama onaj tko ne iziđe na izbore čini to svjesno iz protesta ili zbog manjka interesa ali ne zbog straha. U Iraku je drugačije: da bi tamošnji birači premijerno izvršili svoju građansku dužnost moraju posjedovati znatnu dozu hrabrosti. Amerikanci u slučaju izbornog fijaska već imaju rezervni scenario: ”modus vivendi” predviđa dodatne madate sunitskim predstavnicima te održavanje naknadnih izbora u njihovim područjima. Za očekivati je da bi Washington bio najsretniji ukoliko ne bude morao posegnuti za njim.