Racija u «Ciceru» – napad na slobodno novinarstvo?
14. listopada 2005
Schily je ostao kod svog – optužbe protiv njega su neosnovane
Jedan je informant novinaru magazina «Cicera» dostavio strogo povjerljive dokumente o jordanskom teroristu Abu Musabu el Sarkaviju, što je novinar koristio u svom izvješću. Policija je u raciji zaplijenila masu spisa i kompjutora, a optužba je glasila: pomoć pri odavanju tajne. Uslijedila je lavina kritika i to ne samo od glavnog urednika «Cicera» Wolframa Weimera: «Novinari nisu ni stalci za mikrofon ni udvorice. Oni su ovdje kako bi na svjetlo dana iznijeli neugodne istine, sviđalo se to moćnicima ili ne, pa bio to i Otto Schily.»
Cilj je bio zastrašiti novinare
Kritike su pljuštale iz svih stranaka – koje su akciju pretresa shvatile kao napad na slobodu tiska. «Naravno da se tvrdi kako je pretraživanje stana imalo za svrhu razjašnjavanje kaznenoga djela, kako bi se pronašao počinitelj kaznenog djela iz saveznog kriminalističkog ureda (koji je dostavio informaciju), izjavio je dopredsjednik CDU-a Wolfgang Bosbach. U stvari radilo se o tome da se zastraše novinari.»
Schilyja je kritizirao i njegov stranački kolega, SPD-ov glasnogovornik za unutarnju politiku Dieter Wiefelspütz: «Imam dojam da je savezni kriminalistički ured ipak trebao prvenstveno počinitelja tražiti u svojim vlastitim redovima, a ne to pripisati novinaru koji je dobio informaciju.»
«Novinarima ne treba prostor bez zakona, ali im je potreban prostor u kojem država nema pristup, kako bi mogli dobiti bitne informacije te da bi mogli kritički izvještavati», ističe FDP-ovac Max Stadler koji raciju u «Ciceru» smatra nesrazmjernom.
Schily: «Država ima pravo na tajnost informacija»
Ministar unutarnjih poslova Otto Schily ne razumije zašto se digla tolika prašina: «Država ne može prihvatiti da spisi iz najužeg dijela istražiteljskih vlasti dospiju u javnost, jer se time dovodi u opasnost sama istraga.» Schily je uvjeren da su se članovi Odbora za unutarnju politiku i sami uvjerili kako su optužbe na njegov račun bile neosnovane. Postojale su samo razlike u tome kako se ophoditi sa širenjem tajnih dokumenata. Država, naravno, mora poštivati tajnu redakcija, ali može si uzeti za pravo da čuva vlastitu tajnu», smatra Schily.