Raskalašeni revolucionar, slikarska zvijezda, žrtva strašne bolesti

Riječ je o do sada najvećoj izložbi Imendorffovih djela na svijetu. Njihova cijena se nakon smrti umjetnika koji je umro prije godinu dana od rijetke i strašne bolesti živčanog sustava ALS naglo popela. Ali Immendorffu nikada ni za života nije nedostajalo publiciteta. On je oduvijek njegovao ugled revolucionara, a što se tiče njegove bazične motivacije - rekao je u jednom radijskom intervjuu nekoliko godina prije svoje smrti - uvijek su ga zanimale društvene teme, stvari koje su ga uzrujavale.

Njemačka kao tema

U vrijeme kada se većina intelektualaca već bila aranžirala s podjelom na BRD i DDR, on je svojim ciklusom "Café Deutschland" prosvjedovao protiv podjele Njemačke jer je to vidio kao svjetski problem. "Te dvije podijeljene njemačke države bile su kao tampon-zona, kao branik dva svjetska auta koja su se prijetila sudariti. Ja sam mislio da je moj stav normalan. Nisam mogao shvatiti druge koji nisu mogli shvatiti osjetljivost te teme", objašnjavao je.

Na izložbi u Hamburgu visi jedan linorez na kojem se vidi zid što dijeli sliku na dvije polovice. Pred njim stoji kustos Dirk Geuer i priča: "Ovdje vidimo nekoga tko čupa prvi kamen iz zida. To mu je bilo važno - on je jednostavno htio ponovno ujedinjenje. I naslikao ga je prije nego što se dogodilo."

Od političkog angažmana do svjedočanstva bolesti

Kustos Dirk Geuer je skupio 650 djela na izložbi u Hamburgu. Neka od njih su skulpture, većina grafike u boji. Djela dokumentiraju razvoj umjetnika kao i njegove životne situacije: na početku su prosvjedne slike iz kasnih 60-etih, zatim ciklus "Café Deutschland", serija "Café de Flore" u kojoj se Immendorff prikazuje sa značajnim kolegama poput Beuysa i Duchampsa. U 90-etima zatim slijedi "Rake's Progress", serija litografija na kojima se umjetnik - prema motivima istoimenog bakroreza britanskog karikaturista Williama Hogartha - pojavljuje kao pohotljivac koji pije, kurva se i razbacuje novac. Imidž je to koji njeguje i sam Immendorff u to vrijeme u svom privatnom životu. Često se u javnosti pokazuje u koži, s naušnicama i mladim djevojkama u zagrljaju. A onda prva djela na kojima se nazire njegova bolest.

Slikanje do posljednjeg daha

"Vidimo lijevu ruku - Immendorff je bio ljevoruk, koja je takorekuć zavezana - u njoj je slikarska paleta s dva kista i postavlja se pitanje: kako je umjetnikovoj ruci?", objašnjava Geuer.

Tada, 1997., workoholick Immendorff još vjeruje da je premoren. Kada mu ustanovljavaju ALS, on počinje raditi na svojoj besmrtnosti u nizu autoportreta na kojima se, između ostalog, prikazuje i u Isusovim pozama. Na kraju izložbe se mogu vidjeti djela koja su Immendorffovi asistenti napravili prema njegovim instrukcijama jer on više nije bio u stanju raditi.

"Tu se Immendorff može upoznati prije svega kao dirigent. On je imao kompoziciju slike u glavi, ne dozvoljava da u nju uđe tuđi rukopis. I stoga je zapravo on autor svih tih slika", upućuje kustos Greuer. On se pri koncipiranju izložbe vodio motom - "što više, to bolje". On, konačno, kao iskusni kustos, zna ključ po kojem funkcionira reklama: što veći šou, što više superlativa, to veća medijska pompa pa onda i veći uspjeh izložbe.