"Rat završi kad više ne boli… "

„Zgazio mi je ponos, više ne mogu nikad sebi da dođem da budem žena kao što sam bila”, ispričala je još 1997. godine Grozdana Ćećez, svjedokinja u predmetu “Mucić i drugi”, pred Haškim tribunalom za bivšu Jugoslaviju.

„Pošto je završio silovanje, sjeo je i zapalio cigaretu...”, ispričala je zaštićena svjedokinja u predmetu „Kunarac i drugi”, 2000. godine.

Međutim, kao što kaže Janja Beč, istraživačica genocida, glas žrtava rijetko se čuo na području na kojem su živjele žrtve i zločinci: „Ovde se malo govori o tome, ovde se ćuti o tome”, kaže ona.

Negiranje i revizionizam

Odjel Haškog tribunala za odnose s javnošću zbog toga je snimio dokumentarni film „Kraj nekažnjivosti: seksualno nasilje pred Tribunalom”. Glasnogovornica toga suda Nerma Jelačić objašnjava zašto je snimljen ovaj film iz kojeg potječu citati na početku ovog priloga: “Što smo više činjenica utvrdili, to su jači glasovi negiranja i revizije. Tako da još uvijek postoje oni koji tvrde da se zločini sistematskog silovanja i seksualnog nasilja nisu desili. Da se Foča nije desila, da se Karamanova kuća nije desila, da je Omarska laž i tako dalje.”

Hrabre žrtve

Međutim, ostaje činjenica da se upravo zahvaljujući Haškim tribunalima za Ruandu i bivšu Jugoslaviju silovanje u međunarodnom humanitarnom pravu konačno počelo kvalificirati kao ratni zločin: „To je jedno od povijesnih dostignuća Tribunala. Nitko ranije nije odgovarao za tu vrstu zločina, iako je možda na neki način najgnusniji. Jer žrtve koje su preživjele silovanje osjećaju kao da su iskusile smrt ali su nastavile živjeti s onim što im se desilo”, kaže Nerma Jelačić.

Aktivistica za ženska prava, profesorica Novosadskog sveučilišta Svenka Savić ističe da takav presedan u međunarodnom kaznenom pravu ne bi bio moguć da nije bilo svjedokinja: „To sve što je u Tribunalu ne bi bilo moguće da nije bilo tih hrabrih žena. One su, u stvari, ključne u cijeloj ovoj promjeni. Meni je to fascinantno: kako su one uspjele izaći iz svoga jada, ne samo svojih priča radi, nego zbog tih budućih žena. One su uspjele tu svoju bol, koja je velika emocija, prebaciti u drugu vrstu emocije, u emociju nade. Mislim da je to fascinantno.”

Suočiti se s traumama

Janja Beč podsjeća da su žene u sudnici imale priliku da svoje napadače pogledaju u oči: „To da žene same govore, da iz pozicije žrtve uzvrate udarac, to je jako važno, jer samo je na taj način i moglo doći do toga da silovanje žena konačno bude proglašeno ratnim zločinom.”

Prema njezinim riječima, bit je da se područje bivše Jugoslavije konačno mora suočiti s vlastitim traumama: „Da se možda oslobodimo te patnje, direktne ili indirektne, i da imamo ožiljak ali da to više ne boli. Rat se završi kada više ne boli...”, kaže Janja Beč.