Ratni neprijatelji ujedinjeni u božićnom slavlju

Prvi svjetski rat zove se u Francuskoj «La Grande Guerre» – «Veliki rat». U Francuskoj je on ostao puno jače zabilježen u sjećanju nego Drugi svjetski rat koji je, pak, u Njemačkoj, zbog svojih dalekosežnih posljedica za ovu zemlju, «veliki rat» prošlog stoljeća. Francuski redatelj Christian Carion odrastao je na selu u jednom kraju na sjeveru Francuske, gdje je kao malo dijete kupio ostatke municije i borbenog materijala iz Prvog svjetskog rata. Kada mu je 1993. u ruke došla knjiga u kojoj je pročitao priču o bratimljenju između Nijemaca, Francuza i Britanaca za Božić 1914. godine, želio je o tome saznati više i snimiti film. Na realizaciju te ideje morao je čekati deset godina i prije toga se proslaviti filmom «Jedna lasta čini ljeto», da bi konačno snimio «Merry Christmas» s budžetom od 20 milijuna eura.

Utihnulo oružje, odjeknula pjesma

Božić 1914. – Njemački car je odlučio narediti da se na bojište u Francuskoj pošalju tisuće božićnih drvca kako bi se podigao moral njemačkih jedinica. Ta čudnovata epizoda ima neočekivane posljedice. Iz škotskih rovova stiže odgovor u obliku glazbe iz gajdi. Svira se «Holy Night». Na to njemački operni pjevač Sprink, koji se ne bori iz velikog patriotizma, spontano počinje pjevati «Tihu noć» izlazeći iz rova.

Ulogu berlinskog tenora Nikolausa Sprinka tumači Benno Fürmann i ona nije izmišljena. Redatelj Christian Carion u svojim je istraživanjima za film naišao na lik tenora koji je pjevao i francuskim vojnicima. Benno Fürmann je s jedne strane odmah bio oduševljen i zainteresiran za tu ulogu, s druge su ga, pak, strane mučile i određene sumnje: «To je bila uloga koju nisam mogao prihvatiti, a da prije toga dobro ne promislim: tenor koji s božićnom jelkom u ruci izlazi iz rova i pritom pjeva neku ariju – tako nešto vrlo brzo postane sladunjavo i kičasto. Isto sam mislio i dok sam čitao knjigu. Odmah sam htio raditi taj film, ali bojao sam se i sladunjavosti», kaže on.

Malo, zaboravljeno čudo usred rata

«Merry Christmas» opisuje jedno zaboravljeno, malo čudo usred rata. Danima je bilo zamuklo oružje među ratnim neprijateljima: Škotima, Francuzima i Nijemcima. Dijelila se hrana, pokazivale se slike supruga i djevojaka, igrao se nogomet i čak se održala zajednička misa. Najljepše su scene u kojima zaraćeni vojnici jedni drugima pružaju sklonište u rovovima, jer njihova artiljerija još uvijek puca na suprotnu stranu. Redatelju Christianu Carionu tu uspijeva rijetka tragikomika koja dobro čini filmu.

Ova europska koprodukcija puna je mladih francuskih i njemačkih filmskih zvijezda koje su vrlo popularne u svojim zemljama. Od njemačkih glumaca, pored Benna Fürmanna kojeg hrvatska publika poznaje iz filma «Princeza i ratnik» Toma Tykwera, u ulozi poručnika glumi Daniel Brühl, zvijezda proslavljenog filma «Good Bye, Lenjin»: «Taj lik i u knjizi doživljava veliko preobraćenje: u početku ga se doživljava kao tvrdog, uvjerenog vojnika koji kao cilj pred sobom ima pobjedu Njemačke, a onda ga zapljusnu svi ti događaji i u njemu se počinju rađati sumnje. I to me odmah privuklo, taj razvoj ovoga lika.»

Autentičnost filma samo u originalu

Daniel Brühl tako dobro govori francuski da je njegova uloga spontano prepravljena. On u odnosu na svog kolegu Führmanna ima i tu prednost da u filmu ne mora pjevati. Führmanna je u pjevačkim scenama mrao dublirati jedan pravi tenor i to se, na žalost, primjećuje. Loše je i to što će veliki dio publike moći vidjeti samo sinkroniziranu, jednojezičnu verziju koja filmu oduzima puno autentičnosti. Kome se za to pruži prilika, trebao bi svakako pogledati film u originalu s titlovima i otkrit će jednu zanimljivu, dirljivu priču koja nije završila dobro za sve aktere. Jer, u koliko god nepomirljivom i žestokom neprijateljstvu zapovjednici pojedinih zaraćenih vojski bili, u jednom su bili složni: da je bratimljenje među ratnim neprijateljima veleizdaja koju treba kazniti drakonskim mjerama.