Reklama kao umjetnost

Kako bi reklamirao svoje akcije, Joseph Beuys je koristio plakate – najčešće su to bile neupadljive podloge s njegovim drečeći crvenim potpisom. ”Je li reklama umjetnost ovisi o tome što se reklamira” rekao je sasvim pragmatično ovaj slavni njemački umjetnik. Ukupno je tristotinjak plakata, bilo da su s Beuysovim potpisom ili o njemu samom, međutim, hamburški Muzej za umjetnost i obrt odlučio se izložiti 90 plakata iz razdoblja od 1954. do 1986.. Svi radovi su nastali za njegova života, a izrađeni su za njegove izložbe, akcije i ideje koje je htio prenijeti drugima. Svi plakati potječu iz zbirke hamburškog mecene Clausa von der Ostena.

"Kad sam bio ucenik bio sam kod rodbine u Parizu i tada sam tamo otkrio ono o cemu sam vec bio cuo, da su Picassovi, Miróovi i Chagallovi plakati prebaceni na kamen i otisnuti lito-strojem. U 300, 400 primjeraka. Istog su casa bili ponudjeni za nekih, danas preracunato, 10, 20 maraka." Kad mu je bilo 19 kupio si je Claus von der Osten prvi umjetnicki plakat jer je to bio najjeftiniji nacin da skuplja umjetnine. Kasnije je postao predavac na visokoj skoli za socijalnu pedagogiju, i kako to obicno biva s nasom klisejiziranom predodzbom o uciteljima, ostajalo mu je dovoljno vremena da se posvecuje svojoj kolekcionarskoj strasti. I danas ovaj sezdesetogodisnjak odmore ne provodi na Mallorci ili nekom pustom otoku, vec u Madridu, Parisu ili New Yorku. kaze da ide samo tamo gdje mu je lijepo, a to je "tamo gdje ima galerija, u gradovima s muzejima".

5000 plakata stiglo je upravo od von der Ostena. I sve ih je prepustio Muzeju za umjetnost i obrt. Polovina je poklonjena, drugu su polovinu morali kupiti. To je voditelj odjela plakata Jürgen Döring rado ucinio. Utemeljitelj muzeja, Justus Brinckmann prepoznao je znacaj plakata i osigurao si rane radove Toulouse-Lautreca. Od drugog svjetskog rata muzej ciljano priredjuje jednu takvu zbirku. "A kad ove dvije zbirke spojimo... jer mi smo jaki u 50-ima i 60-ima, a ova je druga zbirka jaka u 70-ima, 80-ima i 90-ima, dakle, do danas, bit ce to jedna posebna prica. Umjetnicki plakati se mogu ciniti kao nesto pomaknuto, neuobicajeno, sto se ni ne uzima ozbiljno. No istina je da je plakat znacajna popratna pojava likovne umjetnosti druge polovice 20-og stoljeca.", kaze Brinckmann.

Za razliku od u ogranicenom broju primjeraka otisnute grafike, plakati su imali masovnu primjenu, sto znaci i da ih se lijepilo posvuda, trgalo, zavrsavali su u smecu. Zato je dobro sacuvan plakat prava rijetkost, kaze Döring: "Prema onome sto ja znam najskuplji je jedan filmski plakat iz 20-ih godina ovog stoljeca. Za Metropolis. A pojedini plakati Toulous-Lautreca kostaju do milijun dolara."

Plakati Joana Miroa koje je Claus von den Osten platio deset maraka danas vrijede stotine eura. 250 njegovih plakata dao je muzeju u prvom naletu. Osim toga, dao je 180 Haringovih plakata, 100 Martina Kippenbergera i gotovo 400 Josepha Beuysa. I za njih je imao posebne uvijete.

Za dvije hamburske galerije priredio je von der Osten manje Beuysove izlozbe. Prva pokazuje pod crvenim natpisom Beuysa dvije crno-bijele fotografije, s rukama u gestikulaciji, zahvaljujuci sesiru lako prepoznatljivima. Von den Osten kaze da fotografije potjecu od Ingeborg Sello, koja je u Hamburgu bila vrlo poznata fotografkinja, koju je i sam kasnije kolazirao i potpisao. No, to nije bio problem, "i Beuys je to zatim potpisao", dodaje uz osmijeh von der Osten.

Majstor je sve to blagoslivljao, mogao se slijep osloniti na to da ce mladji njegov znak znati kongenijalno upotrijebiti. Isti je slucaj i sa von der Ostenovim drugim Beuysovim plakatom – tu je on crtez cnom tintom s njegovim prafom. "To je on sam koristio, ali smo mu to, da tako kazem, ukrali. No on je koristio prekrasnu smedju boju, pomijesanu s nesto sive, na sivkastom papiru, dakle, to je estetika koja kod Beuysa dolazi do izrazaja i koja se i njemu samom svidjala." Zadivljujuci su svi Beuysovi plakati, makar na mnoge od njih on osobno nije ni oslonio ruku. On je bio proizvodjac ideja. Kao na izborima za Zelene. Od 1979 do sredine 80-ih reklamirali su se s Beuysovim plakatima "Nepobjedivi" – vojnik-igracka uzaludno cilja na gumenog zeca. No zelenima se ta simbolika cinila prekompliciranom. "Vise ne znam koliko je to dugo ili kratko trajalo. Dok nismo unistili sito. Na kraju je iz akcije izislo mozda 200 plakata. Sve smo napravili krivo i tako su plakati i izgledali. Beuysu su medjutim bili prekrasni", prisjeca se von der Osten.