"Salzburg je neboder u usporedbi sa Bayreuthom"

Pjesnik Hugo von Hofmannsthal, jedan od osnivača Salcburških svečanosti, jednom je ovako rekao: "Salzburg je srce srca Europe... Salzburg leži kao zdanje između urbanog i ruralnog, prastarog i suvremenog". To su odlične pretpostavke za festival koji želi predstaviti ako ne baš sve, a ono barem najveći mogući broj oblika umjetnosti. To se nastavlja i pod novim vodstvom. Jer nakon što se Peter Ruzicka oprostio sa "Mozartovim maratonom", štafetu je preuzeo iskusni Jürgen Flimm. Njegov prvi festival sastavljen je pod parolom "Mračna strana razuma".

Upitan, što znači moto ovogodišnjih svečanosti, intendant Jürgen Flimm objašnjava kako je on došao direktno iz prošlogodišnjeg Mozartovog maratona: "To je tema koja se bavi onim čime se ne može upravljati razumom ili što ne možemo više objasniti razumom. Potječe od toga da smo se prošle godine u prevelikoj mjeri bavili Mozartom i ako pogledate "Titusa", "Mitridatu" ili tri Da Ponte opere, onda vidite kako je na kraju uvijek sve u redu, da se sve razjasni i postane čisto. I uvijek se poziva na razum. Tako se i u operi "Cosi fan tutte" kaže kako nas mora voditi razum. Zato smo rekli sad ćemo napraviti nešto suprotno od toga i pokazati da razum ne može sve riješiti. Stoga se sve manifestacije koje ove godine imamo, bave sa nerazumnošću."

"Nerazumno" glavna tema

Tako su i Svečanosti otvorene operom o Armidi, kraljici ljubavi i erotike, koja čarolijama zavodi herojskog, kršćanskog viteza. To je opera s kojom je Joseph Haydn 1784. doživio velik uspjeh i koja za Jürgena Flimma podjednako oslikava "mračne strane razuma" kao i "Evgenij Onjegin" od Čajkovskog ili "Strijelac vilenjak" Carla Marije von Webera. Kada je riječ o ovom posljednjem, poznatom djelu njemačke romantike, reakcije publike su bile različite. Muzička izvedba Bečkih filharmoničara doživjela je, doduše, burne ovacije, ali nakon brutalno moderne inscenacije njemačkog režisera Falka Richtera - gdje vilenjak jedno čarobno zrno lijeva od urana ili od mješavine kokaina i speeda - iz Salcburške publike se čulo i mnogo zvižduka.

S druge strane, ako se čitav program ovogodišnjih svečanosti pogleda "razumno", može se konstatirati i kako je to svojevrsna kolekcija rariteta. Jer sva ta djela, a uz njih dolazi i Berliozov "Benvenuto Cellini" - se već dugo, ili čak još nikada nisu vidjele na pozornici Svečanosti.

Početak u znaku Bernharda

To vrijedi i za dramski dio Salzburških svečanosti. Tu je i komad Thomasa Bernharda, "Svečanost za Borisa", koja je otvorila festival. Iako je ta crna komedija još sredinom šezdesetih i napisana za Salcburške svečanosti, ona na njima nikada nije izvedena. Tadašnji šef festivala ju je skinuo s repertoara s objašnjenjem da "ima obzira prema živcima publike". Tu je i zatim "Kvartet" Heinera Müllera, jedan poseban Molierov projekt režisera Luk Percevala a tu je - u duhu gesla Svečanosti - i Shakespeareov "San ljetne noći". I dakako, tu je - kao i svake godine - i Hoffmanov "Svatković".

Fabre, koncerti, performansi...

Ovogodišnje Salcburške svečanosti su prilika i za ponovni susret s Clausom Guthsom koji je impresionirao uprizorenjem "Figarovog pira" - ali ovoga puta bez Anne Netrebko. Napeto se iščekuje i premijera projekta Jan Fabrea, "Rekvijem za jednu metamofozu", u kojem se kombinira ples, gluma i pjevački izričaj u kazališnoj misi zadušnici.

U koncerntom programu se ove godine osobito predstavlja talijanski kompozitor Giacinto Scelsi - time što će osim serijom koncerata, redatelj Christoph Marthaler njegovu glazbu pokušati produbiti i kazališnim uprizorenjem. A među brojnim orkestrima koji će ove godine posjetiti Salzburg valja istaći i West-Eastern Divan Orchestra pod ravnanjem Daniela Barenboima. Ukratko, i ove godine će Salzburg predstaviti širok spektar umjetničkih doživljaja a kad intendantu Salcburških svečanosti Jürgenu Flimmu spomenete njegov festival tek kao drugi na njemačkom govornom području koji preko ljeta predstavlja pojam umjetničkih festivala - pored Wagnerovog u Bayreuthu - za Flimma nema dvojbe: "Salzburg je neboder u usporedbi sa Bayreuthom. Bayreuth je doista šupica na jednom malom brežuljku. To se uopće ne može uspoređivati jer mi u programu imamo sve. Četiri nove opere, to oni tamo naprave svake četiri godine. Imamo i kazališni festival, ako brojite samo performanse, imamo ih dvanaest. Kada netko svake godine napravi po jednu novu Wagnerovu opericu, to se ne može uspoređivati s onim što mi ovdje radimo."