Sarajlija koji svojom knjigom osvaja svijet

Chicago, zima 1908. godine. Jedan mladić, imigrant iz Ukrajine, kuca na vrata čikaškog šefa policije Georgea Shippyja. Šef policije ubija mladića tvrdeći da je to anarhist koji je došao na njegova vrata kako bi izvršio atentat. Ovo je početak djela pod nazivom "Lazarus Project", djela koje je polučilo veliki uspjeh u SAD-u i koje se od siječnja može naći i na policama knjižara u Njemačkoj. Knjiga o ubojstvu mladog imigranta Lazarusa Averbucha, ali i o još jednom imigrantu, novinaru, porijeklom sa Balkana koji sto godina kasnije istražuje slučaj, ušla je u finalni izbor za prestižne nagrade u SAD-u "National Book Award" i "National Book Critics Circle Award."

Autor je pisac i kolumnist Aleksandar Hemon. Kritičari u SAD-u danas u njemu vide novog Vladimira Nabokova, još jednog pisca koji je stvarao na engleskom, na jeziku koji nije njegov materinji.

Ne mogu ne pisati o Bosni

Deutsche Welle: Uspoređuju te s Nabokovim. Osim što je i Nabokov pisao na engleskom, dakle njemu tuđem jeziku, ima li drugih sličnosti?

Aleksandar Hemon: Ne. Nabokov se držao podalje od bilo kojeg vida politike. "Lolita" je divna, to je jedna od mojih omiljenih knjiga. Ima izvjesna doza apstrakcije u tom djelu. Ono nema nikakvih referenci u odnosu na ono što se odvija u Americi u tom trenutku. Nije ti jasno što se u tom trenutku dešava, što je bilo tada na naslovnim stranicama novina. U mojoj knjizi to je prisutno na više načina. Moj život je takav, i to nije netipično za ljude iz BiH, da postoje povijesne snage koje su nas odredile na način koji je potpuno suprotan onome što smo mi željeli. Jednostavno je nemoguće izmaknuti se povijesti, ja ne znam kako da to uradim. U svim svojim djelima, koja su nastala poslije nastanka Sovjetskog Saveza, Nabokov ni u jednom trenutku nije pisao o Sovjetskom Savezu. Ono što je meni fascinantno jest da se držao podalje od svega toga i to je zahtijevalo izvjestan napor da se izbrišu te dodirne točke. U mom slučaju, ja to ne samo da ne želim, nego i ne mogu. Ne znam kako da ne pišem o BiH, o Sarajevu, o ratu... Niti znam kako da ne pišem o Americi i svemu onome što se ovdje dešavalo u proteklih osam godina, pa i prije toga. Čovjek ne može da se izmakne čekiću historije.

DW: U svom djelu "Lazarus Project" govoriš i o Americi s početka ovog stoljeća, o progonu anarhista, o ubojstvu jednog mladića emigranta, koji je u Ameriku pobjegao pred progonom židova u Europi. Kako objašnjavaš da je takva knjiga, koja ovu zemlju ne predstavlja u najljepšem svjetlu, ipak našla put do čitalaca u SAD-u?

Hemon: Ja se nadam da je to jednostavno zato što je knjiga dobra. Ne mislim da tu ima neka formula, ja sigurno nisam svjestan te formule. Možda je jedno od objašnjenja da je idealizacija američke prošlosti, koja je išla ruku pod ruku s američkim patriotizmom, čista fantazija. Možda su ljudi kojima se to smučilo prepoznali svoju mučninu u mojoj. Ali sumnjam da je to doprinijelo konačnom uspjehu. Nitko ne čita knjigu zbog mučnine.

Obama je shvatio da je Amerika zajednica mnogih

DW: Chicago je grad u kojem danas živiš. To je baza iz koje je Barack Obama krenuo u osvajanje Bijele kuće. Svjedoci smo velikih promjena u SAD-u. Kolike su šanse da se nakon euforije sami Amerikanci razočaraju i možda probude iz sna o zemlji neograničenih mogućnosti, neograničene slobode mišljenja?

Hemon: Ta sloboda nije neograničena, ali je značajna. Mogućnosti su isto tako velike, mada trenutno, u vrijeme ove privredne krize, i one izgledaju manje nego inače. Mene su ohrabrili na više načina rezultati proteklih izbora. Ne samo zato što je Obama ozbiljan predsjednik, a nije budala, nego zato što je njegova kandidatura mobilizirala snage u Americi s kojima se ja mogu identificirati. Dakle, one kojima se smučilo zadnjih 8 godina Bushove vladavine i sav taj besmisleni patriotizam i laži vezane uz Irak. U Chicagu, gradu u kojem ja živim, na skupu za Obamu je bilo 150.000 duša, dok je u Arizoni gdje je bio McCainov izborni štab bilo svega 2000 bljedolikih ljudi. Amerika se mijenja na više načina, Amerika nikad nije ono što se čini da jest. Uvijek postoje alternative. Ovdje nije lako jer postoji niz sukoba i meni nije potrebno da idealiziram SAD kao najbolju zemlju na svijetu. Ipak, ovo je kontekst u kojem ja mogu operirati i mogu izražavati svoje mišljenje. I to je za mene dovoljno dobro.

DW:Rekao si da je Obama ozbiljan političar. Hoće li on ispuniti obećanja?

Hemon: Velika je rupa u koju smo upali. Ali, mislim da je važno da je na izborima izražena jasna politička volja brojnih Amerikanaca. Ne svih, jer ovo nikada nije bila monolitna zemlja. Jedna od stvari koje je Obama prepoznao je upravo odsustvo monolitnost. Ta nemonolitna Amerika je izabrala Obamu. U dijelu Chicaga u kojem ja živim se govori 120 jezika, uključujući i bosanski. Takvu Ameriku Obama mnogo bolje predstavlja nego republikanci. U toku je očigledna politička borba onih koji - kao ja; navijaju za drugačiju Ameriku, koja ima mnogo različitih lica, koja se ne može svesti na jednog vođu. Takva Amerika sada ima inicijativu, i zanimljivo je pratiti što će se desiti. U svakom slučaju Obama je sposoban političar koji zna organizirati razne snage u koaliciju. On je kompetentan i inteligentan političar. S druge strane su Bush i cijela njegova administracija bili ne samo zločinci i ideološki ultradesničari, nego su bili i nesposobni. I ono što su htjeli uraditi, nisu uspjeli. Ne zbog svoje ideologije, nego zato što su bili nesposobni.

BiH je monstrum Daytona

DW: U SAD-u postoje nade da će biti drugačije. Što se BiH tiče, čini se kako se ona već godinama vrti u začaranom krugu. Iz ove udaljenosti, koliko vidiš mogućnosti za izlazak iz tog kruga?

Hemon: BiH je ratom razorena fizički i emotivno. Ne postoji nešto što bi moglo omogućiti zemlji i ljudima da napreduju. Država je monstruozna i izopačena posljedica Daytona. Meni se čini da je sve gore na različite načine. Nije obnovljena infrastruktura, ni privredna, ni društvena, ni emotivna. Oni koji vjeruju u Bosnu vrlo lako se mogu razočarati. Lako je vidjeti da ono što je izgledalo kao pozitivna mogućnost čak i nakon rata, na stranu ono što je bilo prije toga, da je ta mogućnost sve manja. BiH je sada bliža rascjepljenju nego što je bila 1996. I to rasturanje Bosne bi se moglo desiti i bez neke intervencije s bilo koje strane, da se jednostavno prihvate činjenice koje su de facto postojeće. To je vrlo obeshrabrujuće. Očaj koji ljudi u BiH osjećaju se transformira u agresivnost i radikalnost, u mržnju i bijes. Energija koja u BiH postoji se pretvara u nešto drugo, ne upotrebljava se da se radi na nekoj ozbiljnoj promjeni. Ona se upotrebljava da bi se sve udaljilo od onih mogućnosti koje su ne tako davno postojale.

Dajemo što znamo

DW: BiH je država koju većina mladih, sudeći prema anketama, želi napustiti. Koliko dijaspora može pomoći svojoj domovini?

Hemon: Mislim da je dijaspora najbolja nada za BiH. Ovdje u Chicagu postoji nevjerojatno velika dijaspora, postoje ljudi koji su uspješni u oblastima kojima se bave. Tu je i Bosansko-američka akademija znanosti i umjetnosti, koju smo osnovali pokušavajući da ujedinimo i organiziramo te ljude koji su dosta postigli u Americi i koji su ne samo zainteresirani, nego i odani ideji Bosne i Hercegovine. Mi pokušavamo da znanje koje smo ovdje akumulirali, prebacimo u BiH, da se ta veza održi. Ne samo da mislim da je dijaspora najbolja šansa za BiH, nego je ona već aktivna u tom pogledu. Ne samo ta akademija kao neka elitna ustanova, nego čitava dijaspora sudjeluje u tome na različite načine. Posebno me fascinira ova mlađa generacija, djeca koja su sa 12-13 godina stigla u Ameriku, koja su onda prošla kroz američki sistem obrazovanja, ali se sjećaju Bosne. Mladi koji tamo imaju rodbinu, koji su u stanju da operiraju u oba prostora na različite načine, koji imaju drugačije modele življenja, kojima demokracija nije nešto čemu se teži, nego im je to dnevna praksa koje su postali svjesni tokom ovih promjena ovdje u Americi. Oni su bili svjedoci ovih transformacija u SAD-u. Oni su u stanju da to znanje prebace u BiH. Ta generacija je najbolja šansa za BiH, ti mladi ljudi koji imaju diplome sa američkih sveučilišta, ali govore bosanski i jasno im je što se desilo i što se dešava.

Neprijatelji svi koji znaju da može drugačije

DW: Kolike su šanse da to znanje uhvati korijene u BiH?

Hemon: To će biti teško. Trenutna situacija u BiH i trajnost sadašnje vlasti zavisi od iluzije na osnovu koje izgleda da su oni jedini koji narod mogu spasiti nekog 'kijameta' (nevolje). Dakle: Mora ovako, jer da nije ovako, bilo bi još gore za nas, tko god da smo mi! Činjenica je da netko tko dolazi izvana, iz inozemstva, dolazi s uvjerenjem i znanjem da ne mora biti tako, da može drugačije. Da ne mora biti ustroj BiH kakav se pisao u Daytonu, da ne moraju biti na vlasti nacionalne stranke, da ne moraju biti ovisni od korupcije, da kriminalna elita ne mora biti tijesno povezana s političkom. To njima smeta. S druge strane, postoje u BiH ljudi kojima je stalo do znanja. Bilo da su doktori koji žele pomoći svojim pacijentima pa im dobro dođe pomoć kolega u Americi, bilo da su pisci s kojima sam ja u kontaktu ili razne institucije kulture. Postoji taj interes na, neću namjerno kazati na nižem, nego na alternativnom nivou. Pošto je naša Akademija relativno mlada, onda mi nalazimo načina da surađujemo s ljudima u Sarajevu, u BiH. Vjerojatno ćemo na tom putu ući u nekoliko slijepih ulica, ali ćemo naći i ljude s kojima ćemo biti u komunikaciji i stalnom kontaktu.

Moju BiH vjerojatno neću doživjeti

DW: Što je tvoja uloga u toj Akademiji?

Hemon: Pa ja sam jedan od članova koji ima nadu i ambiciju da ono što sam naučio podijelim s našim ljudima i u Sjevernoj Americi i u BiH. Ja sam lojalan toj ideji BiH, ne čak ni multikulturne, nego građanske zajednice, gdje bi osnovna politička jedinica bila pojedinac, a ne narod. Gdje konstitutivna jedinica ne bi bio narod, kako je sada, zbog čega je i u toku ova katastrofa, nego pojedinac. Ja mislim da je to jako teško ostvariti. Vjerojatno se to neće desiti za mog života, ali je to moguće. I da bi se to desilo, potreban je određen transport znanja kojeg smo mi stekli. Ja u svojem području, drugi u svojim područjima. To je bosanski kapital koji sam ja spreman podijeliti.

Sa književnikom razgovarao Azer Slanjankić

Odg. urednik: A. Šubić