Selo Batir se bori protiv zida

Idilična slika se pruža pogledom na jutarnjim suncem okupane i prepoznatljive poljoprivredne terase palestinskog sela Batir. Već generacijama se polja i vrtovi južno od Jeruzalema koriste u poljoprivredne svrhe. Ovdje ima svega što srce poželjeti može. Grah, tikvice, limunova stabla i marelice, a i patlidžan, po kojem je Batir posebno poznat. "Ne moram nikad ići na tržnicu, imam ovdje sve. Zimi imamo limuna i naranči, a ljeti rajčice, patlidžan i puno začinskih biljaka", kaže Abu Husam. Njegova obitelj je danas na redu da njive navodni izvorskom vodom.

U Batiru svaka od osam velikih obitelji, koje žive u tom selu na južnom rubu Jeruzalema, je zadužena po jedan dan za navodnjavanje. Tog dana izvorsku vodu iz cisterni puštaju na njive. A sutradan je drugi klan na redu s navodnjavanjem. Taj sustav za navodnjavanje u Batiru dijelom potječe još iz rimskog doba - i do danas u potpunosti funkcionira, kako nam s osmijehom na licu pojašnjava Abu Husam. No taj stariji gospodin, koji potječe iz jedne od starosjedilačkih obitelji ovdje, se jako brine za budućnost tog jedinstvenog krajolika. Nakon dugogodišnjeg spora pred izraelskim sudovima uz peticije i tužbe, tom tematikom se sada pozabavio i Vrhovni sud Izraela. Odluka je ponovno odgođena, ali stanovnici Batira još uvijek ne mogu odahnuti.

Sigurnosna ograda vs. zaštita okoliša

Uzduž željezničke pruge se pruža "zelena linija" - linija primirja između Izraela i palestinske Zapadne obale, dogovorena 1949. godine. Batir je jedno od posljednjih palestinskih sela oko Jeruzalema, koje još nije odvojeno izraelskom „sigurnosnom ogradom“. Ona se već sada proteže na više od 700 kilometara kroz zemlju. Gradnja zida je započela 2003., za vrijeme kad je Intifada dostigla svoj vrhunac i kad je zabilježen veliki broj samoubilačkih napada. S dijelom ograde oko Batira izraelske vlasti sada žele ograditi i jednu od posljednjih "rupa" oko Jeruzalema. Osim toga, na taj način bi se trebala zaštititi i željeznica, koja svakih pola sata polaganim tempom prolazi kroz dolinu od Tel Aviva do Jeruzalema i nazad.

Za načelnika Batira, Akrama Badera, taj argument ne važi. "Svih ovih godina nijedan kamen nije odletio u smjeru vlakova", priča Bader dok šeta uzduž pruge u dolini. Obrazlaže da stanovnici znaju koje bi to posljedice imalo.

Prije 60 godina su tadašnji stanovnici Batira sklopili sporazum s Izraelcima o tome da smiju koristiti njive s obje strane pruge. Zauzvrat je dogovoreno da štite vlakove koji prolaze. „Toga smo se uvijek pridržavali“, kaže načelnik Battira. Pored peticija i tužbi, on nade polaže i u međunarodni pritisak. "To je jedna civilizacija koja je nastala prije više tisuća godina. A danas se postavlja jedna barijera, koja sve to ruši u samo nekoliko sati. Time se uništava i dio svjetske kulturne baštine."

Izrael gradnju svoje „sigurnosne ograde“ obrazlaže argumentom da se time sprječavaju teroristički napadi. U slučaju Batira izraelsko ministarstvo obrane je za Deutsche Welle u pisanoj izjavi naglasilo kako "sigurnosne vlasti postupaju posebice oprezno, kako se ne bi ugrozilo životno okruženje seljana i kako se ne bi oštetile posebne seoske terase."

Za razliku od susjednog sela Valaje, gdje je izgrađen betonski zid, u Battiru bi se mogla postaviti električna ograda. Ali organizacije za zaštitu okoliša poput "Friends of Middle East" i čak i izraelska državna institucija za zaštitu prirode su skeptične glede obećanja vlasti da će se pritom paziti na jedinstveni krajolik. Najveća briga poljoprivrednika Abu Husama je da će na svoje zemljište s druge strane pruge moći obići samo uz posebno odobrenje izraelskih vojnika. "To je kao da sijeku jedan dio mene, ruku ili čak nogu. Ta zemlja za mene znači život."

Brige jednih su i brige drugih

No, seljani u Batiru nisu jedini s takvim brigama. Nekoliko kilometara dalje, u Beit Jali kod Betlehema, nalazi se još jedna "rupa" u sigurnosnoj ogradi. Svakoga petka poslijepodne kršćani, koji su ovdje većinski stanovnici, slave misu pod vedrim nebom, u jednom masliniku - kao znak prosvjeda protiv gradnje sigurnosne ograde. Ona bi se trebala izgraditi upravo na onom mjestu, na kojemu su dva samostana Salezijanaca. Redovnice toga reda tu imaju jednu osnovnu školu za palestinsku djecu, a svećenici prave nadaleko poznato vino. Ukoliko se na tom području postavi planirana sigurnosna ograda, samostani bi bili odvojeni jedan od drugog, a seljani od svojih njiva.

I u tom slučaju stanovnici se peticijama i tužbama pred izraelskim sudovima već godinama pokušavaju izboriti da se ograda ne postavi na planiranom području. Argumentiraju da bi se ona mogla postaviti i na drugoj strani doline. "Time riskiramo", kaže svećenik Ibrahim Shomali, "da izgubimo naš identitet kao kršćani, ali i kao Palestinci, a time i našu budućnost u Svetoj zemlji."