Sgrena za povlačenje stranih trupa iz Iraka

Kad je 4. veljače 2005. na Bagdadskom sveučilištu Giulia Sgrena razgovarala s izbjeglicama iz razorene Faludže, nije uspjela objaviti informacije do kojih je došla. Oteli su ju naoružani Iračani. A kad je nakon 28 dana konačno oslobođena, američki vojnici su na jednoj nadzornoj točki pucali na auto kojim je trebala biti prevezena do zračne luke. Talijanski tajni agent Nicola Calipari je poginuo, a Giulia Sgrena je preživjela teško ranjena. Nakon toga nije išla u Irak. Ali, nastavlja oštro kritizirati američku politiku prema toj zemlji.

Novinari više ne mogu neovisno svjedočiti o patnjama

«Što se tiče Iraka, na profesionalnoj razini nemam više nikakvih iluzija. Tamo trenutno ne mogu raditi. Jer, nije moguće raditi na način na koji ja hoću i na koji mislim da novinari moraju informirati o ratu u Iraku. Iako je nužno da novinari izvještavaju. Ali, mi novinari ne možemo više neovisno svjedočiti o patnjama žrtava. Ja im ne mogu dati svoj glas i teško mi je prihvatiti taj diktat sile. A na političkoj razini kroz moju priču dobila sam potvrdu onoga u što sam i ranije bila čvrsto uvjerena. Irak propada, ta zemlja doživljava totalnu degeneraciju rata. I moja otmica je izravan rezultat te degeneracije» izjavljuje talijanska novinarka. Za propadanje Iraka Giulia Sgrena okrivljuje američku politiku: «Nema demokratizacije u političkom smislu, i nema je u svakodnevici. Stalno dobivam e-mail poruke od mojih iračkih prijatelja, a oni potvrđuju ono što je očito, da se situacija sve više pogoršava. To vrijedi i za gosporaski razvitak, kao i za sigurnosno stanje. Svakoga dana ljudi ginu. Od terorističkih autobomba, od pucnjeva različitih milicija i bombardiranje okupacijskih trupa pod američkim vodstvom. I upravo ljudi koji se u Iraku zalažu za zaštitu ljudskih prava, bilo u međunarodnim ili iračkim organizacijama, redovito završavaju u zatvoru. Zar se to poklapa sa slikom demokratskog Iraka?»

Irak na putu da se raspadne na tri dijela

Iako već postoji izabrani parlament, Giulia Sgrena je spremna govoriti o demokraciji tek kad irački narod bude suveren: «Svaki put kad sam se nakon okupacije vraćala u Irak bivalo je sve gore. Zemlja je već tri godine okupirana i nema sigurnosti. Još uvijek nema struje, nema svjetla, nema vode, nema benzina. U Iraku da nema benzina. Opća je nestašica. A argument da bi odmah nakon povlačenja okupacijskih trupa došlo do građanskog rata nema smisla, jer građanski rat se već odavno vodi.»
U svojoj novoj knjizi «Friendly Fire – kao talac između fronti» Sgrena piše kako je Irak na putu da se raspadne na tri dijela. I da je Zapad poticao podjelu na tri dijela između Kurda, sunita i šiita, kako bi zemlju lakše kontrolirao. To smatra velikom pogreškom ukazujući na osobito krvave sukobe šiita i sunita. Ona zahtijeva povlačenje svih stranih trupa: «Naravno nemam iluzija da bi napadi odmah prestali nakon povlačenja okupacijskih trupa. Situacija se ne bi odjednom promijenila. Vjerojatno bi se nastavilo krvoproliće između Iračana koje je započelo rušenjem Sadama. Unatoč tomu povlačenje stranih trupa je nužno kako bi se u Iraku pronašlo novu dimenziju sučeljavanja i pokrenulo novu dinamiku, koja će prekinuti to vrzino kolo.»

Balkanizacija Iraka bila bi katastrofa

Kako bi to konkretno trebalo izgledati, ona se ne usuđuje prognozirati. Strahuje da su prepreke jedinstvu iračke nacije jaka reislamizacija, porast političkog utjecaja nekadašnjeg krvnog neprijatelja Irana i jaka težnja Kurda za neovisnošću. Jedno ipak smatra sigurnim, da bi libanonizacija ili balkanizacija Iraka bila katastrofa za Irak i čitavu regiju. A po njezinom mišljenju okupacijska politika teži upravo tomu: «Moja dva posljednja prevoditelja bili su iz potpuno miješanih obitelji. Kod mog posljednjeg prevoditelja majka je bila šiitkinja, otac sunit. A on je oženjen Kurdkinjom. Djeca su se djelomice osjećala kao pripadnici jedne, djelomce druge vjerske zajednice. I to se ispreplitalo. Danas je to nemoguće, uvjerena sam, jer se ljudi svjesno međusobno razdvajaju. Oni svojevoljno ili prisilno ostaju unutar svoje vjerske zajednice ili najčešće unutar vlastitog plemena. A to je očit razvitak iračkog društva unatrag.»