Slika potpore Nives Celzijus

„Za dobrim konjem prašina se diže“ – kaže poznata hrvatska narodna izreka, koja je u suvremeno doba postala svojevrsna isprika i za prašinu koja guši medije i javni prostor svojim neugodnim mirisima. Instant zvijezde žutih stranica tiska i svi oni koji su svoj put do sreće odlučili potražiti kroz prodaju svoje privatnosti i medijski egzibicionizam u svojoj će se „zvjezdanoj“ prašini na kraju dana gušiti sami, no kašu koja se zamiješala oko jedne od takvih pojava na hrvatskoj, a odnedavno i njemačkoj medijskoj sceni ovoga puta kusaju upravo oni koji se bore protiv takvih trivijalnosti te pada mjerila dobroga ukusa

U zagrebačkoj galeriji VN proteklih je tjedana bio izložen rad velikog formata – „Slika potpore Nives Celizijus“, koji prikazuje naslovnu stranu kontroverzne knjige „Gola istina“ uramljenu u multiplicirani uzorak hrvatske zastave s odbačenog rješenja hrvatskog barjaka dizajnera Borisa Ljubičića iz 1990-te godine.

Crveno-bijelo-plave kockice već su prepoznatljiv potpis grupe ABS, koja u svojim radovima slikarstvo često koristi za provociranje diskusija o javnim kulturnim politikama. Jedan od članova skupine Alan Alebić objašnjava zašto su odlučili reagirati na slučaj spornog nedodjeljivanja Kiklopa: „U ovom konkretnom slučaju mi se ne referiramo na Nives Celzijus, nego na problem nepostojanja i nepoštivanja vlastitog sustava, koji je pod upitnikom kada može dovesti do ovakvih situacija.“

Licemjernost kulturnog pogona

Sliku potpore prati i manifest grupe ABS, koji pojašnjava da taj slučaj u pitanje dovodi cijeli sustav kulturne politike u Hrvatskoj. Ivan Skvrce iz ABS-a tako napominje da se nekoherentnost kulturne politike očituje u neprihvaćanju vlastitih pravila igre: „Činjenica je da je Nives Celzijus prihvatila pravila, da je Pulski sajam knjiga prihvatio javno mnijenje u obliku istraživanja ovlaštene agencije, te se nakon rezultata koji im nije odgovarao, opredijelio za ukidanje pravila i njihovu promjenu.“

Sve spomenute nedosljednosti ABS tretira na simboličkoj razini, i – kako kaže ABS-ovac Ivica Blažić – one na vidjelo izvlače širi društveni kontekst:

„Mi po samoj geostrateškoj poziciji na umjetničkoj karti svijeta pripadamo određenom dodjeljivanju karata u igri. Nama su jednostavno raspoređene slabije karte nego igračima izvan granica Hrvatske, na Zapadu… Mi smatramo da moramo prigrliti te karte jer su one naše. Kroz formu prihvaćanja tog zaostataka, možemo stvoriti svoj identitet, i ispuniti prazno mjesto na geostrateškoj karti svijeta, s kojim zapadni svijet još nije upoznat.“

Grupa ABS tako smatra da je nekoherentnost kulturne politike u hrvatskoj iznimno važna pojava jer nema sustava kroz koji će se nešto kroz vrijeme i kontinuitet vrednovati.

„Umjetnost je konstrukcije, a ne nešto što nam je dano rođenjem i što nužno moramo ostvariti,“ kaže Blažić.

Kako privući pažnju?

Rješenje tog sistemskog problema ABS nalazi u samome temelju sustava – točnije u području visokog umjetničkog obrazovanja koje je podložno ideološkoj opterećenosti u smislu da obrazovanje studenata počiva na određivanju po „vlastitom nepcu“: „Likovna akademija nije stvar samo onih koji na njoj rade, nego svih ljudi u Hrvatskoj koji rade, jer svi izdvajaju novac kojim se obrazovanje financira. ABS smatra da je ključni problem klasa. I mi sami smo diplomirali na akademiji prije 5-6 godina, pa smo odlazili na velike svjetske umjetničke smotre gledajući neke autore i sablažnjavali smo se te osjećali da se smo dužni se ići ispovjediti se,“ zaključuje Blažić.

I tako je grupa ABS, okrenuvši pilu naopako, uspješno privukla pozornost na vrlo važne, temeljne probleme sustava, iskoristivši publicitet koji donosi već samo spominjanje prsate starlete i njezine knjige, koja nakon hrvatskog, kreće u pohod i na regionalno tržište. No objekt koji su ABS-ovci odabrali za ovaj projekt nije važan, jer – kako sami priznaju – „Golu istinu“ nisu pročitali jer smatraju da postoje „mnogo zanimljiviji i značajniji konstrukti nego sadržaj knjige „Gola istina“.