Slovačka lekcija ili prijevara oko etikete

Pri tome je još u Sporazumu iz Nice zapisan model za upozoravanje, u kojem među ostalim stoji kako Vijeće, Komisija ili Parlament mogu već i pri samoj opasnosti kršenja temeljnih prava uputiti dotičnoj zemlji određene preporuke. Ovakav bi korak bio simbolično važan, a monitoring stanja u Slovačkoj, prije svega zbog isključenosti Roma i poželjan, glase ovih dana komentari u Bruxellesu.
Događaji u Slovačkoj pokazuju još nešto. Stavranje koalicije lijevih stranaka i ekstremne desnice ukazuje zapravo na prijevaru oko etiketa. Novi slovački premijer Robert Fico od nedavno se naziva socijaldemokratom, a u ne tako davnoj prošlosti desnopopulistička skupina okupljena oko Fica u međuvremenu je postala članicom Socijalističke internacionale.
Ako malo bolje pogledamo koalicijske partnere ovog navodnog socijaldemokrate, tada prijevara u etiketama postaje očita. Koji bi njemački, francuski ili britanski socijaldemokrat ušao u koaliciju s političarima poput desnog ekstremista i nacionalista Jana Slota ili s Vladimirom Mečiarom, koji je svojedobno, dok je bio na vlasti, bio diskreditiran širom Europe?
Već u prvim izjavama ovih partnera proizlazi koliko je opasan put kojim je krenuo mladi populistički pobjednik Fico. Stoga i nije čudi da takav eksperiment na međunarodnoj sceni nailazi na porazne reakcije. No, ovdje se ne radi samo o Slovačkoj, već o ugledu socijalne demokracije. Desetljećima su komunisti zlorabili pojam socijalizma i pokušavali svim mogućim sredstvima potkopavati ili podijeliti socijaldemokratske stranke na zapadu. I pripadnici preminulog Slobodana Miloševića u Srbiji nazvaju se socijalistima.
U Madžarskoj je savez desnoga centra pod vodstvom Viktora Orbana uz pomoć nebulozne “nove” socijaldemokratske stranke pokušao pridobiti lijevoorijetirane birače. Eksperiment nije uspio, ali mnogi oporbenjaci se pitaju, kakve veze s idejom socijalizma ima multimilijunaš poput premijera Gyurcsanyja, koji će vjerojatno preuzeti vodstvo socijalističke stranke.
Naravno, bilo je u povijesti milijunaša u vladi, primjerice u laburističkoj vladi Harolda Wilsona (bio je to Harold Lever), koji je tada igrao ključnu ulogu u financijskoj politici. U biti, ne radi o tome koliko je neki političar naslijedio novca ili ranije zaradio, već se radi o vjerodostojnosti političkog angažmana. Pa, tako i nekadašnji radnici ili instalateri mogu vrlo brzo izgubiti povjerenje ljudi, ako se obogate po principu kapitalizma iz casina.
Ako se zlorabi vlast koju je političar dobio povjerenjem birača, tada i lijevoorijetirani brači počnu mijenjati tabore, što više, i oni postaju taoci populista. To se vrlo dobro moglo vidjeti 1999. godine u Austriji ili na posljednjim izborima u Poljskoj. Ukratko, na birače se više nitko ne može osloniti.
Prije 15 godina sociolog Ralph Darendorf je napisao kako je socijaldemokracija na kraju te da bi na scenu trebali stupiti liberali. No, liberali su kako u starim tako i u novim članicama u manjini ili tek jezičac na vagi. Stoga se u Bruxellesu ovih dana moglo sve češće čuti kako bi Socijalistička internacionala trebala prekinuti s prijevarom oko etiketa i ukloniti naljepnicu koju nosi slovački lider Robert Fico i time ukloniti zablude i iritacije.