Smijeh kroz suze na balkanski način

Ima li u pričama o moralnoj i materijalnoj razgradnji postkomunističkih društava u jugoistočnoj Europi mjesta za smijeh? Ne samo da ima, da je dozvoljeno i da se može, nego i mora. Katkada su ironija i crni humor jedina stilska sredstva kojima se pisci iz regije na podnošljiv i učinkovit način uspijevaju suočiti sa suvremenom zbiljom.

Tragikomedija i parodija

Uoči Lajpciškog sajma knjiga (12.-15.3.) na njemačkom su objavljena dva romana koja na krajnje svojstven način promišljaju regionalnu stvarnost: "Kod Alberta" Velibora Čolića, bosanskohercegovačkog autora koji već gotovo dva desetljeća živi i radi u francuskom egzilu, te "Igrači" hrvatskog pisca Ede Popovića. Čolić o višekulturnoj današnjici Europe donosi tragikomičnu alegoriju koja prerasta u hommage brojnim nepoznatim žrtvama rata u BiH, dok Popović – parodirajući kriminalistički žanr – analizira spregu politike, medija i mafije u suvremenoj Hrvatskoj. Nameće se pitanje: Dopušta li ne samo ozbiljna nego često i bolna tematika rata, poraća, tranzicije i njihova odraza na društveno i duhovno stanje zemalja bivše Jugoslavije pretakanje u književna djela uz pomoć ironije i crnog humora?

Obrana od gadosti

"Ako ne koristite humor, a bavite se tim temama, na kraju od gadosti više stvarno ne znate kako biste im prišli, a humor je onda jedna mogućnost da govorite o svemu: i o političkim greškama, i što se moglo napraviti, i što nije trebalo...", konstatira Alida Bremer, književna znanstvenica i prevoditeljica spomenutih romana. Utoliko se ismijavanje umjesto očaja, izrugivanje umjesto plača nad žalosnom zbiljom samo od sebe nameće kao stilsko rješenje. Da takvo štivo neusporedivo lakše nalazi put do čitatelja, ugodna je popratna pojava koja u ovom slučaju nema veze s marketinškim oportunizmom. Prije bi se moglo govoriti o triku kakvim se služi i farmaceutska industrija kada gorke lijekove začahuri u šarene, slatke pilule.

Najbolje na vlastiti račun

"Znamo da u cijeloj regiji ima jako puno mudraca koji uvijek znaju kako bi se problem najbolje riješio pa onda humor nudi priliku za otklon preko kojeg se distanciram i od samog sebe kao najpametnijeg i s namigivanjem dajem svoja rješenja. A s druge strane, to je ono što i publiku oduševljava", pojašnjava Bremer. Pribjegavanje smijehu – nerijetko i na vlastiti račun – 45-godišnji Velibor Čolić tumači pokušajem da u suočavanju sa svakodnevnim problemima sačuva duševno i mentalno zdravlje sebe i svojih čitatelja: "Siromašni smo, bolesni, izbjeglice... Još da se ne zezamo, što bi s nama bilo? Mislim da je ludilo u našim zemljama dostiglo tu razinu da ja osobno kao pisac na to mogu odgovoriti samo apsurdom, ironijom i – ako smijem reći – zajebancijom."

Čolić je 1992. dezertirao iz postrojbe Hrvatskog vijeća obrane da bi utočište našao u Bretagni. U romanu "Kod Alberta" duboko zadire ispod površine društva secirajući ga sve do temeljnih vrijednosti dobra i zla. Da to čini s primjesom humora, ne pobuđuje samo simpatije, nego – unatoč ili možda upravo zbog njegova kozmopolitskog karaktera – dokazuje privrženost i još uvijek duboku ukorijenjenost u zemlji iz koje potječe.

Stvarnost kao reality show

"Ja sam rođen u Bosni, studirao sam u Sarajevu, i treba reći da su Bosanci pričali viceve i prije rata, za vrijeme rata i poslije rata. Mi smo (p)ostali duhoviti, jer smo najebali, da izvinite. Taj metafizički prostor koji je čudan, između humora koji dolazi iz očaja, apsurda, gluposti koja se nagomilala već 20 godina kod nas, u našim zemljama – govorim u množini, mene kao pisca zanima. Odgovor je: teške stvari, tužne stvari, ali s malo humora da bude lakše, da se proguta."

Slično razmišlja i njegov sedam godina stariji kolega Edo Popović koji se iz rodne Hercegovine davno preselio u Zagreb. Tu je postao literarnim glasom urbane Hrvatske, ali i gubitnikom društvene transformacije. Njegov najnoviji roman "Igrači" nudi preciznu dijagnozu korumpiranog sustava postavljenu na veoma napet i, što je u ovom kontekstu još važnije, humorističan način: "O reality showu zvanom Republika Hrvatska ne možete drugačije pisati nego s crnohumorističnim odmakom. Jer, sve što se kod nas događa nije normalno i nije realno. Ne možete vi jednu državu koja je država samo zato što ima nekakve granice, nekakvu zastavu, predsjedničku tapiseriju i nekoliko institucija koje uopće ne funkcioniraju smatrati ozbiljnom."

Da su nam države sređene, a društva razvijena, vjerojatno bi nam knjige bile dosadne i nezanimljive, zaključuju dvojica autora neovisno jedan o drugom. Toga se zasad, a sigurno ni ubuduće, ne treba bojati. Jer, kako ipak priznaje Čolić: "Možda sam ja takav. Ja volim ironiju. To je jedini pojas za spasavanje."

Autor: Goran Goić, Leipzig

Odgovorna urednica: Snježana Kobešćak