"Soul of a man" novi film W. Wendersa

Wenders se odlučio za priču o trojici njemu najdražih blues pjevača. To su Skip James, J.B. Lenoir i Blind Willie Johnson. Film ”The soul of a man” od prošlog se četvrtka prikazuje u njemačkim kinima.

Blues pjeva o siromaštvu, nepravdi, ljubavi, vjeri. Blues pogađa direktno u dušu. Tako je bilo i krajem šezdesetih s tadašnjim studentom na minhenskoj akademiji filmske umjetnosti. Wim Wenders je 1968. otkrio pjesme J.B. Lenoira, u njima je našao inspiraciju za svoje filmove i nikada se nije mogao osloboditi bluesa. ”Blues u mojoj kolekciji ploča i dalje zauzima centralno mjesto. Upravo kada sam sjetan i tužan, kada mi nije dobro, blues mi najbolje pomaže da se ponovno izvučem i oporavim” priča Wim Wenders.

Njegov film "The soul of a man" trabao bi biti dokumentarni film, ali on je puno više od toga. Već nakon prvih slika i zvukova gledatelj uranja u jedno potpuno drugo vrijeme, u dvadesete godine prošloga stoljeća, u vrijeme bluesa u Americi, doba kada su ljudi uzimali gitaru u ruke i strasnim pjevanjem izražavali veselje i tugu.

Kada je 1977. godine u svemir poslana raketa Voyager, u njoj se nalazio specijalan teret – svjedočanstva kulture našeg planeta, a tu se našao ne samo Johan Sebastian Bach, primjerice, nego i Blind Willie Johnson, skladatelj, gitarist, pjevač gospela. Rođen je negdje na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće, za vrijeme prvog svjetskog rata za život je zarađivao svirajući na ulici, a 1927. snimio je nekoliko pjesama. Jedna od njih dala je naslov Wendersovom filmu – "The soul of a man". Klasikom je postao i naslov "Dark was the night".

Danas jedva da je nekoliko fotografija ovog slijepog glazbenika. Wim Wenders je posegnuo za jednom starom ručnom tridesetpetmilimetarskom kamerom – i u crno bijeloj tehnici inscenirao zamišljene scene koje bi mogle pripadati Johnsonovom životu. – Vrlo poetski, u stilu starih filmova, opisuje zapravo nespektakularno nastajanje ove američke iskonske glazbe. Ali slike prati originalna glazba iz prašnjavih arhiva – i to je dio magije ovoga filma.

Skip James je jedan od začetnika bluesa koji se zapravo proslavio pukim slučajem: prijatelji su ga nagovorili da nastupi na nekom glazbenom natjecanju u njegovom selu, a nakon što je pobijedio angažirao ga je tada poznati producent Art Lakely. Skip James poznat po upadljivo viskom glasu, u dva dana snimio je dvadeset pjesama – ali nikada nije za to dobio novac.

Kada govori o trojici svojih glavnih junaka Wenders urezuje crno-bijeli film i izmijenjuje ga sa snimkama današnjih muzičara, koji izvode pjesme svojih idola. Bonnie Raitt poznavala je Skipa Jamesa – Wim Wenders je pronašao fotografiju koja prikazuje ovo dvoje "bluzera": ”Bilo mi je jako važno da u filmu sudjeluju i suvremeni glazbenici. Prije svega zbog mlade publike koja u biti i ne zna da je upravo blues izvor njihovog punka, hip-hopa, rocka ili rapa” naglašava redatelj.

Jedini autentični filmski zapis u ovoj priči o bluesu snimka je J. B. Lenoira, glazbenika iz Mississipija. Ovdje je Wenders imao sreću. Materijal je slučajno naša u u Švedskoj, na kuhinjskoj polici jednog švedskog bračnog para. Oni su početkom šezdesetih za švedsku televiziju snimali dva manja dokumentarca o Lenoiru, ali filmovi nikada nisu bili emitirani.

J. B. Lenoir skladao je jednu od najpoznatiju, danas još aktualnu pjesmu o Vijetnamskom ratu, no Vietnam blues mu nije puno pomogao – unatoč brojnim pločama, relativno velikoj slavi, umro je sasvim siromašan - pred kraj života prao je tanjure.

Dok se na platnu nižu slike iz vijetnamskog rata, u filmu ”The soul of a man” Cassandra Willsson pjeva ovu Lenoirovu pjesmu: ”Danas kada se pjeva ‘Dragi gospodine predsjedniče, prije nego što progovorite o miru a istodobno vodite rat – očistite prvo smeće pred vlastitim vratima’ – onda je to i trideset godina kasnije isto tako aktualno" kaže Wim Wenders.