Sporazum Rusije i Ukrajine stigao prekasno, a da bi umirio Europu

Ukrajina, kao i ostalih 11 zemalja takozvane "Zajednice neovisnih država" koje okuplja zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza i koje su ostale u dobrim odnosima sa Moskvom, godinama je plin dobivala po "prijateljskoj" cijeni. Sada kada se Kijev sve više počeo okretati Zapadu, Moskva je protiv te zemlje okrenula svoje najmoćnije oružje: opskrbu energijom, bez obzira što su WTO i njen predsjednik Pascal Lamy inzistirali na tome da ako ruski koncern Gasprom želi povisiti cijenu za Ukrajinu, onda je mora povisiti i za svih ostalih 10 zemalja.

Ipak: jučer je postignut sporazum između ruskog Gasproma i ukrajnskog Naftogasa. Detalji tog sporazuma su, blago rečeno čudni i to barem iz dva razloga: prvi jest da se u igru uvukao još jedan ruski, točnije rusko-švicarski koncern "Rosukrenegro" koji će Rusiji plaćati 230 dolara za plin izručen Ukrajni ali iz šešira su izvučene još dvije zemlje proizvođači plina - Kazahstan i Turkmenistan. Uz put budi rečeno - obje su članice iste te "Zajednice nezavisnih država" oko Moskve. A one su pak spremne Kijevu prodavati plin - doduše ne po 50 ali po ipak prihvatljivoj cijeni. Aleksej Ivčenko iz ukrajnskog Naftogasa: "Mi ćemo kupovati plin od Rosukrenergo različitog porijekla, iz Rusije ali i iz Srednje Azije. Cijena tog plina biti će 95 dolara do granice."

"Gasprom" će pak usprkos tome dobiti što je tražio - ne na kraju, uz golemu podršku ruskih državnih medija pa je i njen izvršni direktor Aleksej Miller mogao reći: "Pregovori su okončani uspješno za Gasprom i mi smo potpuno zadovoljni sa postignutim sporazumom."

Dakle to je prva čudna stvar: kako je moguće da za jednu jabuku prodavač dobije 230 a kupac plaća 95? (I tu sad nema trikova sa čekovima iz "zlatnih" doba inflacije.) Druga čudna stvar jest - ako je taj sporazum doista tako povoljan za obje strane, što im je toliko trebalo da ga postignu? Umjesto toga, kada je čak i u Francuskoj pao pritisak na plinovodu iz Rusije za 30%, čitava Europa se sjetila kako je već sada izložena na milost i nemilost kojekakvim režimima i vladama koje joj sjede na cijevima sa gorivom: "Danas oko 40% energije u Europi dolazi iz Rusije i zemalja Bliskog Istoka. U slijedeće dvije dekade će se to udvostručiti i za dvadeset, trideset godina će se ovisnost o uvozu popeti na 80%, što smatramo veoma opasnim", smatra Fatih Birol iz Međunarodne agencije za energiju u Parizu. Doduše, ovdje je riječ o svim energentima: sa plinom je stvar nešto bolja. Ne tako davno se bušotina sa plinom smatrala tek kao jalovo nalazište nafte - konačno, plin je mnogo teže kontrolirati i prenijeti do potrošača, ali taj je energent već odavno postao jedan od glavnih izvora i gotovo je potpuno potisnuo na primjer ugljen. A Stari Kontinent - ali zajedno sa takozvanim zemljama Zajednice nezavisnih država - zapravo obiluje plinom: rezerve se procjenjuju na oko 2 bilijuna i 300 milijardi gigajoulea, što je - usporedbe radi - čak nešto više nego što ima plina na čitavom Bliskom Istoku i deset puta više nego u Sjevernoj Americi. Naravno, kada je riječ o nafti - stvar je obrnuta: rezerve na Bliskom Istoku se procjenjuju na 4 bilijuna i 700 milijardi gigajoulea a Europa, Rusija i čitav bazen oko Kaspijskom mora - bez Irana, raspolaže zalihom od 662 milijarde gigajoulea.

Gotovo kao pikantan detalj zvuči i činjenica da je upravo u Gaspromu, koji je u većinskom vlasništvu ruske države, suvlasnik i njemački koncern E.on a da je ruski predsjednik Putin nedavno njemačkom bivšem kancelaru Schröderu ponudio mjesto predsjednika nadzornog odbora Gasproma. Kada je riječ o karijeri eks-kancelara u ovom najnovijem oružju Moskve protiv "neposlušne" Ukrajine, vjerojatno će se još neke stvari dogoditi. Ali kada je riječ o suvlasničkim odnosima koji su ipak daleko od toga da bi Nijemci mogli voditi poslovnu politiku Gasproma, i ovdašnjoj javnosti je postalo jasno kako Kremlj drži šapu na njihovom prekidaču za grijanje. Za sada je to još razmjerno blag stisak ali boje i ne pomisliti što bi se desilo kada bi se ta slavina zatvorila: iz Rusije u Njemačku dolazi oko 36% plina, iz Norveške je to oko 25%, Nizozemske oko 16 a Njemačka sama proizvede 19%. Već se postavilo i pitanje, da li je baš mudra odluka graditi novi, podmorski plinovod koji bi plin direktno vodio iz Rusije u Njemačku jer je očito kako nisu toliki problem zemlje koje stoje na putu - Ukrajna, Bjelorusija i Poljska - nego onaj tko kontrolira same izvore u Zapadnom Sibiru.

Isto kao zanimljivost pod rubrikom "vjerovali ili ne" zvuče i neke izjave političara i jednog dijela tiska, kako bi se ova ovisnost od Moskve trebala zaustaviti razmatranjem ukidanja odluke o napuštanju atomske energije u Njemačkoj. Iako je već i kancelarka Merkel izjavila kako se to ipak neće dogoditi, treba podsjetiti i te osobe dugog jezika i očito ne pretjerano duge pameti kako je još Hitler panično tražio negdje u Njemačkoj spomena vrijedno nalazište urana. Rezultat - baš kao i svojevremeni napori Rankovića u bivšoj Jugoslaviji na Žutom brdu u Sloveniji - su poznati i tek kada je riječ o gorivu za atomske elektrane, Europa je još ovisnija o uvozu nego kada je riječ o plinu.