Sporne točke financiranja Europske Unije 2007.-2013

Prijepor oko srednjoročnog financiranja Europske Unije za razdoblje od 2007. do 2013. godine vodi se još od veljače 2004. godine, kada je Europska komisija predstavila svoj prijedlog za prve pregovore. Luxemburški premijer Jean-Claude Juncker pokušao je tijekom luxemburškog predjedanja Unijom u prvoj polovici 2005. godine postići dogovor, ali nije uspio zbog protivljenja Veike Britanije, Nizozemske i Švedske.

Ukoliko niti ovoga puta šefovi država i vlada zemalja članica ne postignu dogovor tada bi moglo doći do problema oko isplaćivanja strukturne pomoći novim članicama. Uglavno nesporni su izdaci za više konkurentnosti, za pravisuđe i unutarnje poslove, za vanjsku politiku te upravu. Stavljanje na raspolaganje 10 milijardi eura koji nije proračunsko relevantan iznos iz sredstava Europske invensticijske banke za istraživanje i razvoj te osnivanje «fonda za globalizaciju» iz sredstava koje se ne ustroše, također nije sporan.

Ukupan iznos: Britanski prijedlog previđa 849,3 milijarde eura (1,03% BNP) nasuprot tome je luxemburški prijedlog sa 871 milijarde eura (1,06% BNP). U slučaju britanskog prijedloga veliki netoplatiše poput Njemačke, Švedske, Nizozemske i Austrije plaćali bi manje. Europska komisija, ali i Europski parlament koji mora prihvatiti proračun, protive se ovom prijedlogu.

Strukturna pomoć i kohezijska sredstva: Britanski prijedlog smanjuje ova sredstva u odnosu na luxemburški sa 309,6 na 289,99 milijardi. Smanje od gotovo 10 milijardi eura pogađa prije svega noive članice. Za uzvrat Velika Britanija želi poboljašti mogućnosti korištenja Unijinih potpora; među ostalim obećani novac i potpore bi se mogle bi se isplačivati za tri umjesto za dvije godine; uzela bi se u obzir socijalna stanogradnja, a smanjio udio sufinanciranja. Prema britanskim procjenama ove mjere donjele bi smanjenje za oko 15 milijardi eura. Pojska, pak ocijenila je takvu ponudu nedostatnom i zaprijetila vetom.

Poljoprivreda: Potpore agrarnom sektoru ostaju sa 367 milijardi eura najveći blok izdataka. Najvećio dio – 293 milijarde – izravna su plačanja i ona su fiksna do 2013. godine. Ostatak su sredstva za ruralni razvoj koji se smanjuje sa 74 milijarde eura na 66,34 milijarde.

Britanski popust: Velika Britanija predlaže da će odustati na dio popusta – konkretno 8 milijardi eura u korist novih zemalja članica. Time bi se britanski popust na uplatu u europski budžet godišnje povećavao sa 5,5 na 6,6 milijardi eura. Bez korektura u prosjeku on bi iznosio 7,7 milijardi eura. Francuska pak zahteva da Velika Britanija ukupno mora uplatiti dodatnih najmanje 14 milijardi eura ukoliko želi zaista pošteno snositi dio troškova proširenja. “Popust na popust” kojeg su 1999. godine dobili Njemačka, Austrija, Švedska i Nizozemska ostao bi I dalje na snazi.

Vlastita sredstva: Osim novca kojeg zemlje članice uplačuju u proračun Europske Unije i to postotak bruto iznosa domaćih proizvoda, Europska Unija dobiva i mali dio iz PDV-a i carinskih prihoda. Radi se o 0,3% PDV-a, dok je za razdoblje od 2007. do 2013. godine Njemačka dobila postotak 0,15%, a Švedska i Nizozemska 0,10%. Nadalje Nizozemska dobiva popust od 210 milijuna eura, a Švedska od 150 milijuna eura.

Revizijska klauzula: Velika Britanija do 2008. godine namjerava provesti opširnu reformu europskog proračuna. Tekst trenutno predviđa prilagodbu u razdoblju od 2007. do 2013. godine i nakon tog razdoblja, a među ostalim se odnosi i na zajedničku ararnu politiku i britanski popust. Francuska i Španjolska u potpunosti odbacuju takvo uplitanje u izravna plačanja za poljoprivrednike prije 2013. godine.