Stoljeće brodskog puta kroz prašumu

Samo oko podneva sunce se uspije probiti do temelja treće ustave Panamskog kanala. Ostatak dana zidovi visoki 30 metara bacaju dugačku sjenku na kanjon izgrađen ljudskom rukom. Na stotine radnika radi na možda danas najvećem gradilištu na svijetu. Polažu armaturu u stjenke kanala, postavljaju tračnice za vrata ustava i pripremaju dno kanala za vodu koja će doći.

Danas gradilištem voze kiperi veličine obiteljske kuće koji prevoze crvenkasto blato i nad njima se u plavo nebo uzdiže prava šuma dizalica. Yira Flores je zadužena za poslove proširenja Panamskog kanala i objašnjava: "Slijedeći veliki korak je postavljanje vrata ustava. Dovest će se u kanal na posebnim postoljima, ovdje će se uspraviti i podići u svoje komore."

To je doslovce posao za divove: čelična vrata ustava se proizvode u Italiji i preko Atlantika stižu na posebnim brodovima. Svako krilo vrata je dugačko 57,6 metara, u prosjeku 30 metara visoko, deset metara debelo i teži 3300 tona. Samo proizvodnja, transport i postavljanje ukupno 16 novih vrata ustava košta preko 400 milijuna eura.

Danas je teško, a kako je bilo prije 100 godina?

Jer na sadašnjem Panamskom kanalu još uvijek ima mnogo dijelova koji tamo prkose vodi, tropima i svakodnevnoj upotrebi već čitavo stoljeće. Zapravo je teško zamisliti, kako je uopće izgrađen Panamski kanal bez ovakvih golemih bagera, dizalica i specijalnih materijala.

Što je najgore, ni Ferdinand de Lessepes nije niti slutio što ga čeka kad je počeo radove u Panami. Sredinom devetnaestog stoljeća se proslavio gradnjom Sueskog kanala i bio je duboko uvjeren da će lako spojiti i Atlantski i Pacifički ocean. Konačno, ta dva oceana su na tom mjestu udaljena jedva osamdesetak kilometara. Radovi su počeli 1881. godine i brzo su se pretvorili u pravu katastrofu.

Projekt je bio potpuno pogrešan jer se isprva željelo čitav kanal načiniti u jednoj razini, bez ustava. Povrh toga, kalkuliralo se s mnogo manje zemlje koju treba iskopati - i čak niti Lessepes uopće nije znao, što učiniti s jednom rijekom koja mu je stajala na putu.

A ta rijeka je čitavo gradilište pretvarala u golemo masno blato gdje su vojske radnika - mnogi od njih su došli i iz Europe, tek lopatama i kolicima pokušavali iskopati novu brodsku prometnicu. Niti to nije bilo najgore, nego tropske vrućine i - malarija. Radnici su masovno umirali i od bolesti i od zemljanih lavina, francuski konzorcij je brzo morao bankrotirati, a Lessepes je morao prepustiti posao - Amerikancima.

"Američko" rješenje problema

Oni su počeli radove 1894. i odlučili na svoj način riješiti sve goleme probleme u gradnji kanala. Izgrađen je posve novi tijek rijeke, uz kanal su postavljene željezničke tračnice kako bi se odvozila iskopana zemlja, počeo je rat protiv komaraca - ali i protiv vlade Paname. Jer Amerikanci su 1903. i vojnom silom okupirali prostor kanala od neovisne Paname kako bi prekinuli svaku raspravu o tome tko je vlasnik i tko će upravljati tom prometnicom.

I bez vojnog sukoba, za "američkog" razdoblja gradnje kanala je ginulo 1,9 radnika - na dan. Ukupno je u gradnji Panamskog kanala oko 28 tisuća ljudi izgubilo svoj život - ili su si ga sami uzeli iz očaja. Niti toliko žrtava, a niti vojni sukob u ime kanala se danas uopće ne može ni zamisliti. Iako još uvijek ima Amerikanaca koji eksplodiraju od srdžbe i na sam spomen imena nekadašnjeg američkog predsjednika Cartera. Jer on je konačno dogovorio i prepustio "ekstrateritorijalno područje kanala" - praktično američku koloniju, državi Panami točno u ponoć stare godine 1999.

Ovo proširenje sada gradi konzorcij Gupc, sastavljen od tvrtki iz Paname, Španjolske, Italije i Belgije, a i Kina je zainteresirana za suradnju. Ono je bilo nužno: svi pomorci znaju što je to "panamac", takozvani brod panamske klase od 65 tisuća BRT nazvan tako jer će on još uspjeti proći kroz Culebra Cut, najuži dio Panamskog kanala. Ali mada promet kanalom neprestano raste, on je beznadno zastario.

Usko grlo brodskog prometa

Još u četrdesetima prošlog stoljeća je gotovo polovica teretnog prometa sa istočne na zapadnu obalu SAD-a prolazila kroz Panamski kanal, danas je to jedva 2 %. I za promet iz Azije prema Europi postoji alternativa, željeznička linija od San Francisca do Baltimorea gdje se kontejneri opet postavljaju na brodove.

Uz Panamski kanal je položen naftovod jer današnji supertankeri niti ne pomišljaju ući u tu panamsku džunglu. Jer kad Panamskim kanalom prolazi i luksuzni kruzer Queen Elizabeth II (od 40.000 BRT), pravo je umijeće s palube i opušak baciti u vodu: rub kanala je tek koji centimetar od trupa broda.

Zato je i ovo proširenje golemi opet građevinski poduhvat na kojem je od početka radova 2007. godine već radilo oko 34 tisuće radnika. Sad je trebalo prenijeti još oko 110 milijuna kubičnih metara zemlje i stijena i Yira Flores je ponosna što je učinjeno: "Tu, na pacifičkoj strani smo pomakli čitavo brdo" i pokazuje na Puente Centenario: "Prije s ovog mjesta uopće niste mogli vidjeti onaj most".

A Nikaragvanski kanal?

I ovaj put ima problema u gradnji, ali ispada da su najveći tek štrajkovi zaposlenih. Proljetos su radovi stajali dva tjedna zbog dodatnih troškova u iznosu od 1,2 milijardi eura tako da se uvijek iznova čuju sumnje, hoće li ovo proširenje biti završeno do konca slijedeće godine.

Uopće, troškovi su doista kolosalni, ali u upravi kanala su uvjereni kako će se isplatiti. Sve više brodova plovi morima i Panamski kanal je daleko najkraći put iz Atlantika u Pacifik. Pogotovo ovako proširen, objašnjava glasnogovornik kompanije koja upravlja kanalom Vincente Barletta: "Kad budemo gotovi, samo 7 % teretnih brodova u čitavom svijetu će još uvijek biti preveliki za naš kanal."

Zamjenik direktora kompanije Panamskog kanala Manuel Benitez naravno dobro zna kako i Nikaragva želi izgraditi kanal između dva oceana. On bi bio bliži brodovima iz Sjeverne Amerike, a i put iz Japana u Europu bi kroz njega bio nešto kraći. "Konkurencija je uvijek dobra", kaže Benitez, "ali ne vjerujem da će se Nikaragvanski kanal ikad isplatiti." Konačno, sve se svodi na pitanje koji će kanal biti dovoljno širok za današnje goleme brodove, a u Panami razmišljaju i o novom proširenju ako tržište to bude tražilo.