Strateške greške njemačkih banaka

Bio je to, kako se u gospodarskim krugovima kaže, doista mega-deal: britanska banka Barcleys na stol je položila 67 milijardi eura i preuzela najveću nizozemsku banku ABN Amro. Tim je potezom nastao drugi po veličini europski financijski institut. Stručnjaci smatraju da je to preuzimanje početak cijelog niza kupovine europskih banaka. Njemačke banke u tom monopolyju igraju ulogu statista i prijeti im opasnost da i njih netko preuzme. Opasnost prijeti ponajviše zbog njemačke bankovne arhitekture koja počiva na «tri stupca»: za naklonost mušterija bore se ne samo privatne poslovne banke, već i javno-pravne štedionice (Sparkasse) i udružne banke (Volksbanken i Raiffeisenabanken).

Veličina nije važna...doista?

Iz malih se financijskih kuća često može čuti kako veličina nije tako važna u bankovnom businessu. Volks i Raiffeisenbanke, pa i njemačke štedionice veliki su instituti. Obje grupacije imaju dovoljno velik tržišni udio, oko 80%, tako da privatnim bankama preostaje borba za samo oko 20% preostalih klijenata i njihov kapital. Karl Heinz Boos, šef Udruženja javno-pravnih banaka, većinom se radi o bankama koje kontroliraju vlade njemačkih saveznih pokrajina stoga je rezervirano reagirao na vijest o preuzimanju ABN Amro od strane Barclays-a: «Svih deset najvećih svjetskih banaka imaju jake regionalne korijene. Oni se uopće ne odriču svojih korijena i veze s nekom regijom jer točno znaju da im je ta regionalizacija vrlo važna kako bi zadržali željenu strukturu svojih klijenata. Mušterije su uvijek važne. I to je, barem ja tako mislim, snaga naših javno-pravnih instituta koji u postojećoj njemačkoj ekonomskoj situaciji paze optimalno na tu regionalnu vezu.»

Samo 1% velikih firmi

Takve riječi doista je teško demantirati jer su istinite. Njemačko gospodarstvo obilježavaju ponajprije srednje velika poduzeća. 99% svih firmi u Njemačkoj spada u kategoriju malih i srednje velikih firmi. Oni su zaslužni za produkciju polovice svih proizvoda i usluga u poduzetničkom sektoru, plaćaju 47% poreza na poslovanje i obrazuju najveći dio mladih šegrta. Financijski instituti koji imaju filijale, poput njemačkih štedionica, nastupaju stoga vrlo samouvjereno kada ih upitate kako posluju u nekoj regiji. No, s druge strane ne smije se zaboraviti da su velika poduzeća, koja čine samo jedan posto svih njemačkih firmi, zaslužna za drugu polovicu proizvodnje i drugu polovicu poreznih prihoda.

Njemačkih banaka nigdje na vidiku

1% je vrlo mala brojka, ali brojka s velikim značenjem. Za zadovoljavanje njihovih financijskih potreba po svemu sudeći više nisu dovoljne samo njemačke banke. Tržišna je borba žestoka i poslovnice inozemnih banaka počinju polako istiskivati njemačke konkurente iz igre oko tih mušterija. Na tržištu su samo tri njemačke banke na listi deset vodećih instituta koji nude velike kredite, potvrdilo je prije nekoliko dana Udruženje inozemnih banaka u Njemačkoj. Kada je njemački energetski div E.on nedavno htio preuzeti španjolsku Endesu, ili kada je Bayer preuzeo Scheringa ili kada se MAN interesirao za kupovinu Scanie nigdje na vidiku nije bilo njemačkih banaka koje bi kreditirale takve poslovne poteze. Radi se Big businnesu. I budimo iskreni: kad se radi o poslovanju velikih koncerna za banku je izuzetno važno da je to velika banka. Zato analisti u Njemačkoj sa žaljenjem promatraju kako njemačkim bankama u ulozi aktivnih partnera nikako da uspije neka fuzija. Dieter Hein, analist Ferrosearcha: «Radi se o trendu koji traje već 20 godina. Njemačke su banke prije dva desetljeća bile vodeće u svijetu: čak tri instituta su tada bila na listi deset najvećih europskih banaka i oni su igrali važnu ulogu i na svjetskom tržištu. U međuvremenu su njemačke banke postale beznačajne u globalnim okvirima. Jedina iznimka je Deutsche banka koju možemo nazvati srednje velikom bankom ali samo u europskim okvirima. U ovom trenutku ja ne vidim načina na koji bi njemački kreditni instituti mogli promijeniti to stanje. Oni su u posljednjih pet godina jednostavno propustili priliku učiniti nešto po tom pitanju.» Riječi analiste Dietera Heina podupiru i činjenice: među 30 najvećih banaka u svijetu nema niti jedne jedine njemačke banke, iako je njemačko gospodarstvo po svojoj veličini treća nacionalna privreda u svijetu.