Svjetska zabrana kazetnih bombi

Nakon što je 30 država svijeta ratificiralo takozvanu Konvenciju iz Osla, od ove nedjelje (1.8.) stupa na snagu zabrana kazetnih bombi i drugih projektila tog tipa. U međuvremenu je konvenciju potpisalo 107 zemalja, a već u 37 zemalja su nacionalni parlamenti prihvatili taj sporazum.

U Hrvatskoj i drugim zemljama te regije nije potrebno dugo ukazivati na opasnost ovog tipa oružja. Prvu "bombu koja izbacuje druge bombe" razvila je još nacistička Njemačka pred kraj Drugog svjetskog rata, ali mnoge zemlje su u svoje arsenale uvrstile to oružje. Vojske su rado naručivale kazetne bombe, jer su jeftine - obzirom na učinak. Jedan jedini projektil može imati i po 1.000 manjih eksplozivnih naprava koje se mogu raspršiti na desetke hektara. Vrhunac uporabe je bio Vijetnam: tamo je američka vojska, u prosjeku, ispalila 297 kazetnih bomba po kvadratnom kilometru.

Većina žrtava su - civili!

Ali i u Vijetnamu i u mnogim sukobima nakon njega su se pokazali glavni nedostaci ovog oružja. Kao prvo, ono je vrlo neprecizno i iskustvo je pokazalo kako su samo 2% žrtava od takvog napada doista bili vojnici ili pripadnici oružanih snaga, a 98% žrtava su - civili.

Jer iako bi svi "zvončići" iz kazetne bombe načelno trebali eksplodirati odmah nakon napada, to nipošto nije tako. Diplomatima u Oslu je u odluci o zabrani pomogla i činjenica kako najmanje 5%, a ponekad čak i 40% "zvončića" ostane neeksplodirano. Oni ostaju u krošnjama drveća, na krovovima kuća, u plićacima... Najčešće žrtve su tada djeca koja su slučajno i mnogo kasnije pronašla tu "igračku" - i koja su često i rođena tek nakon što je rat već bio završen.

Na slijedećoj stranici: Srbija nije potpisala

Srbija nije potpisala

Radost zbog stupanja na snagu zabrane tog opasnog oružja muti činjenica da mnoge velike vojne sile, nisu prihvatile zabranu. Među njima je i Srbija - kao jedina zemlja u jugoistočnoj Europi, ali navodno iz posve drugih razloga.

Najveće zemlje proizvođači kazetnih bombi su Sjedinjene Američke Države, Rusija i Kina - i niti jedna od njih nije prihvatila ovu konvenciju o zabrani. Ne samo one: na popisu nedostaju i zemlje poput Izraela, Indije, Pakistana ili Brazila koje u kazetnoj municiji i dalje vide taktičku prednost pred mogućim ratnim neprijateljem - bez obzira na opasnost koja će vrebati i slijedeće generacije. To su uvidjele gotovo sve zemlje regije jugoistoka Europe i potpisale su sporazum, neke su ga čak i ratificirale. Jedina zemlja regije koja nije potpisala je - Srbija.

U ratovima na prostoru bivše Jugoslavije su takvo streljivo koristile, manje ili više, sve strane koje su mogle nabaviti to oružje. Tu je u najvećoj prednosti bila Srbija koja je preuzela goleme zalihe kazetnih bombi i drugih projektila tog tipa od JNA. Nije se prezalo niti od napada kazetnim bombama posve civilnih ciljeva, poput bombardiranja Zagreba kojim se bavio i sud u Haagu.

Apsurdni stav Srbije

Ali i Srbija je osjetila, što znače kazetne bombe. Nakon krize na Kosovu kada su na ciljeve u Srbiji krenuli zrakoplovi NATO-saveza, bačeno je i više kazetnih bombi. U svibnju 1999. napadnut je Niš i projektili su pali kod zgrade tamošnjeg sveučilišta i gradske tržnice. Samo u tom napadu je poginulo 15 osoba, a više od 50 ih je ranjeno. I u Srbiji opasnost vreba i dalje: od kraja napada pa do 2006. je u toj zemlji poginulo šest osoba, a 12 ih je ranjeno. Zato je zapravo i Srbija bila jedna od zemalja koja je 2008. pripremala Konvenciju o zabrani kazetnog streljiva u Oslu - ali je nije potpisala.

Po mišljenju srbijanskih vojnih analitičara, razlog tome je zapravo banalan. Beograd jedva da razmišlja o ponovnoj upotrebi takvog oružja, ali je u skladištima JNA još uvijek ostala golema količina kazetnih bombi i takvih projektila za višecjevne raketne bacače. Štoviše - za neke oružane sustave Srbija ima gotovo samo kazetno streljivo. Konvencija ne zabranjuje samo upotrebu, nego i skladištenje takvog oružja. Uništavanje tog srbijanskog streljiva i nabava "običnog" bi koštalo puno novca - kojeg Beograd jednostavno nema.

Na slijedećoj stranici: I Deutsche Bank zarađuje na kazetnim bombama

I Deutsche Bank zarađuje na kazetnim bombama

Zabrana kazetnih bombi bi morala natjerati i mnoge financijske institucije da provjere, u koje tvrtke ulažu novac. Jer na kazetnim bombama su godinama lijepo zarađivale i mnoge njemačke novčarske institucije.

Tvrtke kao što su Textron, L3-Communications, Lockheed Martin ili Singapore Technologies godinama privlače investitore iz čitavog svijeta koje nagrađuju profitima što ih ostvaruju. "Obični" ulagači jedva da znaju da su to tvrtke, koje možda djeluju i u drugim sektorima, ali koje su glavni proizvođači kazetnih bombi. Konvencija i sporazum o zabrani tog oružja ne zabranjuje samo proizvodnju, skladištenje i uporabu, nego zabranjuje baš svaku - direktnu ili indirektnu vezu s tvrtkama koje proizvode takvo oružje. To će natjerati i neke ugledne njemačke financijske kuće da bolje pogledaju, u što to ulažu svoj novac. Jer, te tvrtke u svojim investicijskim fondovima vode i Deutsche Bank, Commerzbank, Allianz Versicherung, ali i državne banke poput WestLB ili Bayerische Landesbank. Prvog kolovoza i međunarodnom zabranom, u Njemačkoj stupaju na snagu i nacionalni propisi o oružju i ratnom materijalu. Po njemu i paragrafu 20 A su zabranjene i investicije u takve tvrtke i za kršenje tog propisa je za odgovornu osobu predviđena kazna do pet godina zatvora.

Zabranom neće nestati opasnost

Kazetne bombe su utoliko već drugo oružje koje je zabranila Svjetska organizacija. Načelno, već je dogovorena i zabrana nagaznih mina iako se na kriznim žarištima širom svijeta jedva što vidi od te zabrane. Upravo od nagaznih mina pogiba najviše savezničkih vojnika u Afganistanu, a glavni tajnik UN-a Ban Ki Moon je, za vrijeme krize u Kirgistanu ovog proljeća, sa zaprepaštenjem morao ustanoviti kako je susjedni Uzbekistan na granicu postavio na tisuće nagaznih mina kako bi "spriječio ulazak terorista" - i na koje su dospjeli civili koji su bježali iz zemlje. Zato se i od zabrane kazetnih bombi ne treba očekivati da će se preko noći nešto promijeniti, ali se ipak treba nadati kako će ovaj planet postati sigurnije mjesto za život.

Konačno, među zemljama koje su već prihvatile i ratificirale ovaj sporazum nisu samo zemlje poput Hrvatske, Vatikana ili San Marina. Tu su i Njemačka, ali i Francuska ili Velika Britanija - time što su ove dvije posljednje zemlje donedavno bile također veliki proizvođači takvog oružja. Pored zrakoplovstva Zaira, upravo je JNA bila ta koja je svojedobno nabavila veliku količinu britanskih bombi BL 755 proizvođača Hunting Engineering, Ltd. JNA više ne postoji, a i ta britanska tvrtka zapravo više nije britanska: od 2005. je dio američkog koncerna Lockheed Martin Corporation.

Autor: A. Šubić, H. Jeppsen, D. Scheschkewitz (dpa, Reuters, B92)

Odg. urednik: Anto Janković