Svjetsko tržište je drastično spustilo cijene i za "obične" građane

Ako smo do sada i mi možda previše naglašavali nedostatke liberalizacije svjetskog tržišta, zamislimo na trenutak da nema Svjetske trgovinske organizacije i da još uvijek vojske carinika čeka na svakoj granici da udari pečat gdje treba nakon što ste platili carinu 20, 30 ili čak i više postotaka - a od tih vremena nas ne dijeli niti pola stoljeća. Da li bi radnici AEG-a u Nürnbergu onda bili sigurni u svoje radno mjesto? Već i to je spekulativno pitanje jer kome treba dvije perilice za suđe ili treća veš-mašina - a Zapad je prepun kućanskih aparata. Ali čak i da mu ostane radno mjesto, sasvim sigurno bi - bez liberalizacije svjetskog tržišta - imao mnogo manje nego što danas ima. Uzmimo omiljenu statističku iluziju, takozvanog "radnika sa prosječnom plaćom" i pogledajmo, koliko je on trebao raditi za tu perilicu za rublje godine 1960., 1991. i danas: prije pola stoljeća trebao je crnčiti praktično čitav mjesec, dakle 225 sati kako bi rublje prao u mašini. 1991 trebalo mu je tek nešto preko tjedan dana - 53 sati a danas 41 sat. Dobro, reći ćete, veš-mašina možda nije najbolji primjer jer je pad cijene uvjetovan i tehnološkim razvojem. Konačno, za jedan - naravno crno-bijeli televizor se 1960 radilo 352 sata a danas se radi još jedva 39. Tehnološki uticaj na cijenu se zapravo ne može isključiti iz bilo kojeg proizvoda, ali pogledajmo malo hranu: za kilogram sira se 60-tih radilo još gotovo dva sata, danas 39 minuta. Za kilu šećera pola sata, danas 5 minuta. Litra mlijeka se stekla nakon 11 minuta rada, danas nakon 3 minute, pakovanje maslaca - 39 minuta a danas ravno 4. Za nedjeljnu pečenku i kilu kotleta trebalo je 1960. potegnuti 2 sata i 37 minuta, danas prosječan radnik radi kraće, nego što mu je potrebno da kilu kotleta i pojede: pola sata. Drastično je i kod pravih, globalnih proizvoda poput kave: u šezdesetima je njemačkom prosječnom radniku trebalo 46 minuta za pola kile kave, danas mu treba 8 minuta. Svi mi kukamo kada dođemo na benzinsku postaju - ali prosječni radnik je 1960 za 10 litara benzina radio čitavih 2 sata i 20 minuta, danas to odradi za 50 minuta. Naravno da je pitanje, da li globalizacija koristi više bogatima nego "običnim" stanovnicima, ali se i ove brojke ne smiju smetnutu sa uma kada se čuju pozivi za novim granicama i novim mjerama zaštite.