070112 Zweiter Weltkrieg

Britanski autor i povjesničar Ian Kershaw popularnost je stekao još krajem 90-tih godina biografijom o Adolfu Hitleru. Već tada se na oko 2.000 stranica moglo primjetiti kako je autor jedan od najvećih stručnjaka današnjice za razdoblje nacional-socijalizma u Njemačkoj. Ovih dana je objavljena njegova nova knjiga koja već sada ponovno obećaje planetarni uspjeh: „Kraj – borba do konačne propasti“ (slobodni prijevod). Ovoga puta Kershaw pokušava pronaći odgovor na pitanje kako je moguće da je tzv. Treći Reich funkcionirao sve do samog kraja.

Bolje i Hitlerov teror i rat nego - Rusi

U proljeće 1945. godine rat je bio izgubljen. U to više stvarno nitko u Njemačkoj nije mogao sumnjati. Pa, ipak, infrastruktura u tzv. Trećem Reichu je djelovala i funkcionirala sve do posljednjih dana rata. Mjesečne plaće su se uredno isplaćivale, Berlinska filharmonija je održavala svoje koncerte, FC Bayern je i dalje igrao utakmice, njemačka vojska dobivala je oružje i municiju koja joj je bila potrebna, čak su i dopremanje i opskrba hranom funkcionirali u manjoj ili većoj mjeri, i ti gotovo do posljednjeg trenutka. Kako je to bilo moguće i zašto je njemački narod ludilo rata trpio u tišini sve do posljednjeg trenutka bez dizanja revolucije kao što je to primjerice bio slučaj koncem Prvog svjetskog rata, 1918. godine? Odgovor na ovo pitanje, Britanac Ian Kershaw vidi u – teroru.

"Teror je bio toliko velik da je neka revolucija koja bi krenula od najnižih slojeva društva jednostavno nije bila moguća. Kada se uspoređuju 1918. i 1945. godina, odmah se može uočiti jedna bitna razlika. 1918. godine postojao je još Parlament, postojalo je nekoliko političkih stranaka čak i neka vrsta mirovnog pokreta. Tada nije bilo ni Gestapoa, niti posebnog terorističkog aparata, nije bilo ni stranih vojnih postrojbi na njemačkom tlu. Prije svega, tada nije bilo Rusa. Dakle, situacija 1945. godine je u potpunosti bila drugačija od one 1918.“, objašnjava ovaj povjesničar.

Drugim riječima, teror kojeg su proteklih godina proširili Hitler i njegovi pomagači, bio je važan čimbenik koji je utjecao na to da su se Nijemci borili do posljednjeg daha. Ali to nije bio jedini razlog. „Moglo bi se čak na temelju mnogih naznaka reći da je podrška u narodu zapravo drastično pala. Hitlerova popularnost se nalazila u stupnju tzv. slobodnog pada. Ali, i to je ono odlučujuće, nitko u zemlji nije želio strane snage, a najmanje ne one ruske“, kaže Kershaw.

Pruska čast i dužnost

Minuciozno, do najsitnijih detalja, na oko 700 stranica autor analizira razloge propasti Hitlerove Njemačke ali i razloge njezina dugog opstanka. 68-godišnji povjesničar se između ostalog i pita kako je bilo moguće da visoki i najviši slojevi vojske, Wehrmachta, gotovo do samog kraja slijede sulude i zastrašujuće Hitlerove naredbe. Jesu li u pitanju bili ostaci isto tako djelomično zastrašujuće pruske vojne tradicije i odgoja?

„Mislim da se tradiciju Prusije ne može za to okriviti a niti razlozi leže u tome. Međutim, može se u svakom slučaju reći da su nacisti vrlo spretno znali iskoristiti i zloupotrijebiti stare pojmove i vrijednosti kao što su dužnost i čast. Time su uvijek mogli motivirati najviše vojne krugove ali i obične vojnike. Zato se rat i produžio, i borili su se čak i kad je Njemačka zapravo već bila poražena“, objašnjava britanski povjesničar.

Razlike Italije i Njemačke

No, glavni razlog za gotovo perverznu poslušnost Nijemaca, on vidi u samoj strukturi ondašnjeg društva. Naime, za razliku od primjerice ondašnje fašističke Italije, nacionalsocijalistička Njemačka je uistinu bila zemlja jednog čvrstog vođe. Mussolini je uvijek morao voditi računa o kralju Viktoru Emanuelu Trećem kao i o „Velikom fašističkom vijeću“, koje ga je na koncu 1943. i skinulo s vlasti. U Italiji je dakle postojala izvjesna podjela vlasti. Toga u Njemačkoj nije bilo. Hitler se nikome nije trebao opravdavati ili polagati račune. Ovdje nisu postojale institucije s kojima se on morao dogovarati. A obzirom na to da je zaključio kako će rat voditi sve do samouništenja, njemački narod ga je u tome manje ili više morao slijediti“, kaže Kershaw.

Ovako kako priča, Kershaw je istim, jednostavnim jezikom i napisao svoju najnoviju knjigu. Kako kažu kritičari, riječ je i ovoga puta o „povijesnom kinu“ u kojem su događaji i činjenice izneseni precizno i znanstveno točno ali na način da ih mogu razumjeti i „obični“ čitatelji a ne samo akademski obrazovani čitatelji“.

Autor: Günther Kaindlstorfer/ Željka Telišman

Odg.ured: Snježana Kobešćak