Tajni dosjei

Prijedlog zakona koji je sada na stolu je zapravo nacrt koji je Srpski pokret obnove (SPO), zajedno sa grupom nevladinih organizacija, izradio još tokom 2004. i 2005. godine. Taj prijedlog zakona je nakon toga stigao i u Skupštinu Srbije, ali se poslanici o njemu nikada nisu izjašnjavali. U tom trenutku za to jednostavno nije bilo političke volje. Riječ o je tajnim dosjeima građana koje su srpske sigurnosne službe vodile od završetka Drugog svjetskog rata. Ti dosjei, koje su komunističke vlasti vodile tokom svoje dugogodišnje vladavine, sadrže podatke o takozvanim „unutrašnjim neprijateljima“. Pretpostavlja se da bi se uvidom u tajne dosjee vojne i policijske sigurnosne službe mogli otkriti mehanizmi jednog razdoblja autoritarne vladavine i upravo zbog toga postoje brojni otpori njihovom otvaranju. U njima bi se, naime, mogla pronaći imena suradnika tajnih službi, metodi rada službi, pa čak i podaci o počinjenim zločinima zbog zaštite nacionalne sigurnosti.

Sadašnja situacija je nešto drugačija. Većina političkih stranaka deklarativno podržava usvajanje ovog zakona. I predlagač SPO očekuje da će se o tome postići suglasnost, kako bi Srbija taj zakon usvojila do kraja godine. Međutim, postoje i stranke koje se tome protive. Nova Srbija (NS) smatra da je to zabava za narod bez ikakvog efekta, dok Srpska radikalna stranka (SRS) upozorava da to može biti iskorišteno za unutarnje političke obračune. Otvaranju svih dosjea se protivi i Demokratska stranka Srbije (DSS). U ovoj stranci kažu da ne razumiju što znači otvaranje svih dosjea od 1945. godine do danas; oni podržavaju osobni uvid u dosjea, što je i do sada bio slučaj, ali da je besmisleno otvaranje svih dosjea za javnost.

Akteri nevesele povijesti

Tajni dosjei dio su povijesti. U toj povijesti su postojali neki čimbenici, kaže za DW Vladimir Vodinelić, direktor Centra za unapređenje pravnih studija. Oni koji su sada na političkoj sceni, to su bili i prije promjena 2000.godine i to je razlog zašto se i danas protive otvaranju tajnih dosjea, kaže Vodinelić:

„Mnogo je u našem političkom prostoru onih koji imaju svog udjela u izgradnji naše nevesele autoritarne prošlosti. I zbog toga i ne čudi što od tog fenomena otvaranja dosjea zaziru svi oni koji su se ugradili u tu našu neveselu prošlost, koja bez njih ne bi izgledala takva kakva jest“.

Ima li sada političke volje?

Politička volja sada postoji i to nam daje nadu da će ovaj zakon zaista biti usvojen, ističe za DW Dejan Milenković, docent na Fakultetu političkih znanosti. Otpori su sve slabiji, kaže Milenković i na slabljenje tog otpora je prije svega utjecalo vrijeme. Političari koji su i sada aktivni se ipak pribojavaju da otvaranje tajnih dosjea može naškoditi njihovim političkim karijerama, jer se ne može isključiti da oni zaista posluže za političke obračune, kaže Milenković:

„Zbog toga što te informacije, na neki način, mogu u nekim situacijama biti neprovjerive. Što znači da je moguće da postoji nešto, u nečijem dosjeu, što jednostavno nije točno, ali su službe svojevremeno to radile. Zbog toga postoji ta opasnost od friziranih izvještaja i friziranih dosjea“.

Bolje otvoreni nego zatvoreni dosjei

Kod političara ipak prevladava svijest da je dosjea bolje otvoriti nego ih držati zatvorenim, primjećuje Milenković. Kada su dosjei zatvoreni, oni su najpodložniji zloupotrebi i manipulacijama, kaže Vladimir Vodinelić:

„Takvih zloupotreba je već bilo i kod nas, u nešto manjoj razmjeri nego u nekim drugim zemljama. Ali, svugdje gdje vlada mrak informacija koja, navodno, unosi svjetlo u taj mrak može isto tako biti vrlo efikasno sredstvo za razračunavanje s onima, naročito na političkoj sceni, koji vam nisu po volji“.

Pravda za žrtve represije

Nikada nije prekasno za otvaranje dosjea, jer ono služi tome da većinom žrtve spoznaju svoj položaj, kaže Vodinelić. U svim zemljama koje su provele taj proces, nije postojala bojazan od otvaranja dosjea već od njihovog uništavanja. Jer, to nisu obični papiri već sredstva represije nad građanima, napominje Vodinelić. Sve totalitarne zemlje su to učinile nakon promjena i u tom kontekstu stoji i obaveza Srbije da učini to isto, zaključuje Dejan Milenković.

Autor: Ivica Petrović, Beograd

Odg. ur.: N.Kreizer