Tajni sporazum o podjeli Bliskog istoka

Bager se probija kroz nasip. Uskoro će prolaz biti dovoljno širok za vozila. Terenci i kamioni kreću. Na iračko-sirijskoj granici više nema kontrole. Graničari su ubijeni. Ubili su ih borci terorističke organizacije „Islamska država“. Granica više ne postoji. Poruka u tom videu, objavljenom na internetu u lipnju 2014. godine nakon probijanja granice, glasi: Irak i Sirija su kao države prestali postojati. Islamisti u videu poručuju da je okončan ponižavajući protektorat Bliskog istoka od strane zapadnih imperijalista.

Granica između Sirije i Iraka postoji skoro 100 godina. Ona je posljedica tajnog dogovora kojeg su u svibnju 1916. godine postigli britanski diplomat Mark Sykes i njegov francuski kolega François Georges-Picot.

Veliki broj Arapa smatra da je Sporazum Sykes-Picot bio antiarapska zavjera Europljana. Sirijsko-njemački politolog Bassam Tibi, se prisjeća: „U svakom razredu sve do završetka srednje škole smo se bavili Sporazumom Sykes-Picot. Bavili smo se i ožiljcima koje je iza sebe ostavio taj Sporazum. To je bio sastavni dio sata povijesti. Ožiljke ne osjećaju samo Sirijci, nego svi Arapi.“

Podjela Bliskog istoka

Britanci i Francuzi su Sporazumom Sykes-Picot usred Prvog svjetskog rata, uvjereni u svoju skoru pobjedu, podijelili među sobom dijelove Osmanskog carstva – bez da su pitali ljude koji na tim područjima žive. Francuzi su trebali dobiti vlast na području koje se prostire od jugoistoka današnje Turske, preko sjevera Iraka i Sirije pa sve do Libanona. Britanci su s druge strane trebali dobiti nadzor nad teritorijem koje obuhvaća južni i središnji dio Iraka. Područje koje se nalazilo između tih teritorija, na kojem se danas nalaze Sirija i Jordan, zapadni dio Iraka i sjeveroistočni dio arapskog poluotoka, trebalo je biti arapsko kraljevstvo pod britansko-francuskim protektoratom.

U cijeloj ovoj priči su i Nijemci imali neslavnu ulogu. Oni su ratom na Bliskom istoku željeli oslabiti svoje neprijatelje u Prvom svjetskom ratu. Inače, Nijemci su bili u savezništvu s Osmanskim carstvom. Zajedno s Kalifom u Istambulu, najvećim sunitskim autoritetom, Arapi su pozvali na sveti rat „Džihad“ protiv Britanaca koji su zauzvrat sklopili savezništvo sa Šerifom Huseinom bin Alijem. Kao čuvar svetih gradova Meke i Medine, u današnjoj Saudijskoj Arabiji, bin Ali je bio drugi po veličini autoritet poslije Kalifa.

U listopadu 1915. godine je Henry McMahon, britanski visoki povjerenik u Egiptu, Šerifu Huseinu dao primamljivo obećanje: ako Arapi podrže Britance, oni će Šerifu zauzvrat pomoći da oformi vlastito kraljevstvo. „Velika Britanija je spremna priznati neovisnost Arapa u svim granicama koje predloži Šerif“, obećao je McMahon.

"Iza arapske fasade"

Savezništvo je dogovoreno. Vođa Arapa je postao Šerifov sin Faisal bin Hussein. Zajedno s britanskim agentom Thomasom Edwardom Lawrenceom, poznatim kao Lawrence od Arabije, prisilili su Osmanlije na povlačenje.

Nakon Prvog svjetskog rata se na mirovnoj konferenciji u Parizu raspravljalo o novom poretku. Faisal se založio za Arape: „Siguran sam da su velike sile ispred svojih materijalnih interesa stavile dobrobit arapskog stanovništva.“

Međutim, Faisal se prevario: Francuska i Velika Britanija ostaju pri već dogovorenoj podjeli teritorija. Arapske države su trebale biti priznate, ali pod njihovim utjecajem. Tadašnji britanski ministar vanjskih poslova George Lord Curzon je rekao da gospodarski interesi Velike Britanije moraju biti skriveni iza „arapske fasade“: „upravljati i vladati pod britanskim vodstvom, no s kontrolom od strane rođenog Muhamedanca, i to po mogućnosti s jednim arapskim timom“.

Kao posljedica dogovora na konferenciji u Parizu nastale su dvije nove države: Sirija i Irak. A međunarodna zajednica je 1922. godine odlučila o stvaranju još jedne države: Libanona. Mandat međunarodne zajednice je iste godine predvidio i formiranje „nacionalne domovine židovskog naroda“, što je bio temelj za osnivanje Izraela. „Uvjeravam vas da mi Arapi protiv židova ne gajimo nikakvu etničku ili vjersku mržnju“, rekao je Faisal u Parizu.

Naredne godine, 1923., Velika Britanija je istočni Jordan odvojila od Palestine i time udarila temelje današnjem Jordanu. Krajem 19. stoljeća su Britanci pod svoju zaštitu već uzeli mali emirat Kuvajt. Nakon Prvog svjetskog rata je Kuvajt proglasio neovisnost.

Neriješeni sukobi

Taj novi poredak je na kraju stvorio pozornicu za seriju beskrajnih ratova i sukoba koji nisu riješeni do danas. Povremeno izbija rat između Izraelaca i Palestinaca, tu je i libanonski građanski rat od 1975. do 1990. godine, drugi Zaljevski rat čiji je povod bio napad Sadama Huseina na Kuvajt u kolovozu 1990. godine, a tu su i napetosti u kurdskim područjima u Turskoj, Iraku, a kasnije i Siriji.

I na kraju fatalna invazija SAD-a 2003. godine. Ona je rezultirala sukobima duž linije razdvajanja vjerskih zajednica, iz čega je i nastala „Islamska država“. Uskoro se nakon toga „Islamska država“ uključila u građanski rat u podijeljenoj Siriji. Doduše, sve to nije posljedica samo one podjele Bliskog istoka iz 20-ih godina prošlog stoljeća. No u to vrijeme su stvoreni temelji regionalnog poretka, koji je bio plodno tlo za napetosti, ustanke i ratove.