Teški slučajevi, ograničen utjecaj?

Prva instanca za podnošenje tužbi Europskom sudu za ljudska prava je tamošnji ured za prijem pošte. U ovu veliku osvijetljenu prostoriju pristižu svi dopisi koji se zatim elektronski registriraju, označavaju registarskim brojevima te šalju pravnim odjelima. Svake godine Sud zaprimi 30 000 novih tužbi, a obradu trenutno čeka oko 100 000 slučajeva. Zaposlenici među kojima su i oni iz Azerbajdžana, Ukrajine, Poljske, Turske, Moldavije, Srbije, Rusije ili Francuske obrađuju pisma na preko 40 jezika.

Fizičke osobe, nevladine organizacije ili države Sudu u Strasbourgu se žale u slučajevima kada smatraju da neka od članica Vijeća Europe krši njihova prava zajamčena Europskom konvencijom o ljudskim pravima. Vijeće Europe trenutno se sastoji od 47 država koje su se udružile kako bi – između ostalog i sporazumima kao što je Konvencija o ljudskim pravima – promicale europska načela i potpomagale gospodarski i socijalni napredak Europe.

Tužbe u stihovima

Ako se tužba za povredu ljudskih prava proglasi utemeljenom, proces se mora voditi na engleskom ili francuskom jeziku. Hayati Turun je Turčin. Međutim, namigujući nam je rekao kako nipošto ne obrađuje samo zahtjeve na turskom. Na njegov stol dospijeva sve i svašta. U najzabavnije pošiljke uvrštava tužbu jednog Nijemca napisanu u stihovima, ali njegova je tužba odbijena. Unatoč tome, još uvijek šalje stihove, i to svakoga dana, objašnjava Hayati Turun.

Jedan od ormara u poštanskom uredu služi za ovakve neuobičajene pošiljke i poklone podnositelja tužbi. Ovdje se mogu naći raznorazni predmeti – od kutija cigareta do kapetanskih kapa. A u poštanski ured pristižu i prijeteća pisma. Jer, odluke Suda ne nailaze uvijek na odobravanje kada osude neku od 47 zemalja potpisnica Europske konvencije o ljudskim pravima.

Jedan od temeljnih problema Suda je to što njegovih 47 sudaca mora pronaći zajedničko stajalište koje bi bilo dosljedno različitim pravnim sustavima svih 47 država članica. Renate Jaeger, koja na Sudu predstavlja Njemačku, smatra da je ovo njegova najteža zadaća. Objašnjava kako ni u jednoj odluci ne sudjeluje svih 47 sudaca nego najviše njih 17 – od toliko ih se, naime, sastoji Veliko vijeće.

Odluke za cijelu Europu

Ako je odluka izrazito sporna, dovoljna je većina od devet sudaca. „Tih devet sudaca, zbog odgovornosti koju snose, moraju biti svjesni toga da njihovu odluku mora prihvatiti čitava Europa“, objašnjava Jaeger. Veliko vijeće odlučuje samo u otprilike 30 slučajeva godišnje, a na njegovim saslušanjima sudnica je uvijek krcata.

Suci se u kratkom vremenu moraju upoznati sa zakonodavstvima drugih zemalja članica, pojašnjava Jaeger. Utoliko je ovdje veoma važan sudac države na koju se tužba odnosi. On sudjeluje u svim slučajevima koji se tiču njegove zemlje i zadaća mu je da svojim kolegama objasni njezinu pravnu praksu – premda mu u tome također pomaže istraživački tim, ističe Jaeger.

Ali "usta“ zakona, kaže njemačka pravnica, su nacionalni suci. Priznaje da se na početku mandata pribojavala da bi oni mogli biti pristrani kada je riječ o slučajevima iz njihovih zemalja. No prema njenom iskustvu, od pristranosti ih štiti suradnja s kolegama sucima u ovom međunarodnom tijelu i njihov kritički pogled. Nacionalnog suca bira Parlamentarna skupština Vijeća Europe s popisa od tri suca koje predlaže svaka od država članica.

Otprilike 95 posto tužbi odbije se iz formalnih razloga. To se događa kada podnositelji, primjerice, ne učine sve u zadanom roku ili kada u svojim zemljama ne obave sve potrebne predradnje. O ostalim slučajevima odlučuju vijeća od po sedam sudaca. Neke države imaju brdo zaostalih sudskih predmeta: recimo, protiv Rusije je podneseno 30.000 tužbi koje još uvijek čekaju obradu. No, budući da u svakom procesu treba sudjelovati sudac iz zemlje o kojoj je riječ, za obradu svih ruskih tužbi potrebno je mnogo vremena. Za ubrzanje procesa nužne su reforme, što Rusija već godinama blokira. Stoga se samo dio reformi do sad mogao doista i provesti.

Politički pritisak umjesto tradicionalnog izvršenja kazne

Kada Sud utvrdi da je došlo do povrede ljudskih prava, osuđuje dotičnu državu: on može tražiti, primjerice, nadoknadu štete, izmjenu zakona ili čak puštanje zatvorenika na slobodu.

Za izvršenje presude nije nadležno neko upravno tijelo nego politička institucija, naime Odbor ministara Vijeća Europe u kojem države članice predstavljaju njihovi ministri vanjskih poslova. Prema Europskoj konvenciji o ljudskim pravima države su dužne provesti odluke Suda.

No kako će se odluka doista provesti, to je u načelu prepušteno pojedinim državama, objašnjava pravnik Axel Müller-Elschner. On i ostali pravnici Europskog suda za ljudska prava su uvjereni kako je već i politički pritisak biti izložen na stupu srama zbog povrede ljudskih prava za neku zemlju i teža kazna nego uobičajeni upravni postupak provedbe odluka ovog suda.