Težak proboj eura na Istok

No, koliko zemalja zapravo pripada euro-zoni?

a) 12, b) 16 ili c) 18?

Rješenje je vrlo jednostavno: svi ponuđeni odgovori su točni. Prema prvom rješenju, 12 država članica Europske unije, ujedno su i službene članice monetarne unije. Njima se pridodaju i 4 male države: Andora, Monaco, San Marino i Vatikan. Kod njih su i prije eura, službene valute bile eurovi prethodnici lira i franak, te su one na taj način, neizravno ušle u euro-zonu. Sve su ove državice, osim Andore dobile i pravo kovanja vlastitih kovanica eura. To je, dakle 16 država. A kako dobivamo rezultat od 18 država? Postoje još dva područja koja pripadaju zoni eura, no, ako baš želimo biti strogi, to zapravo i nisu države. Riječ je o Kosovu, gdje je međunarodna uprava uvela njemačku marku, te o Crnoj Gori, koja je na marku dobrovoljno prešla. Kada je ukinuta njemačka valuta, ova su dva područja automatski postala članovi euro-zone.

No, vratimo se Europskoj uniji: još od ugovora iz Maastrichta iz 1992., monetarna je unija jedan od stupova Zajednice. Euro je uveden kako bi olakšao razmjenu roba i usluga, te kako bi se izbjegle tečajne razlike i rizici koje bi one sa sobom mogle donijeti.

Zemlje članice Europske unije mogu prijeći na euro tek kada ispune pristupne kriterije. Tri od 15 starih članica to još uvijek nisu učinile. I to na žalost nekadašnjeg predsjednika Središnje europske banke, Wima Duisenberga, koji je prilikom predstavljanja novih euro novčanica, na Silvestrovo 2001. rekao: "Poruka Danskoj, Švedskoj i Velikoj Britaniji glasi: dodjite i pridružite se euro-zajednici!"

No, njegov apel ni do danas nije urodio plodom - Danska i Velika Britanija već su si u Maastrichtskom ugovoru osigurale klauzulu prema kojoj nisu obvezne preći na euro. U Švedskoj se pak narod na referendumu izjasnio protiv zajedničke valute.

I 10 novih zemalja članica trebalo bi prijeći na euro kada ispune kriterije iz Maastrichta. No, to još nijedna od njih nije realizirala. Tako barem stoji u pomalo obeshrabrujućem izvješću Središnje europske banke iz listopada prošle godine. Direktor banke Jean-Claude Trichet kaže: "Dopustite mi da i ovom prilikom još jednom naglasim da ne postoji čvrsti vremenski plan za proširenje euro-zone. Nove zemlje-članice, prije nego što uvedu euro, moraju u velikoj mjeri postići veliku i dugoročnu gospodarsku i pravnu konvergenciju."

Posebice kada je riječ o gospodarskoj konvergenciji, razlika između takozvanih zemalja predvodnica - Estonije, Litve i Slovenije, te za njima kaskajućih Poljske, Češke i Mađarske je ogromna.

Zbog dostignuća najuspješnije među njima, Estonije, svaki bi političar stare Europske unije mogao pozelenjeti od ljubomore. 2003. u toj je zemlji bruto domaći proizvod povećan za 3 posto - ni traga deficitu! Ukupni državni dug od 5 posto toliko je malen, da Središnja europska banka nije mogla odrediti dugoročne kamate za vrijednosne papire. Preko takozvang Currency Boarda, estonska je kruna već godinama vrlo čvrsto vezana uz euro, a od lipnja prošle godine ta je zemlja dio takozvanog Europskog tečajnog mehanizma, što je na neki način predvorje euro-zone. Naime, prije prelaska na euro, valuta određene zemlje mora najmanje 2 godine biti vezana uz euro, s odstupanjima od najviše 15 posto. Ako nakon propisanog dvogodišnjeg čekanja Estonija ne bude imala ni prevelika pozitivna ni prevelika negativna odstupanja od eura, krajem 2006. godine vrata euro-zone morala bi joj se otvoriti.

Ostali kandidati za taj najraniji mogući termin pristupanja su Litva i Slovenija. I one su od lipnja prošle godine dio Europskog tečajnog mehanizma i vješto vladaju svojim državnim financijama.

S druge strane, pogled na začelje, gdje se nalaze Češka, Poljska i Mađarska, puno je pesimističniji. U tim zemljama deficit je puno veći od onoga propisanoga ugovorom iz Maastrichta. Češka ga na primjer, sa svojim deficitom od 12 posto premašuje 4 puta.

Sveukupna dugovanja ove tri velike zemlje ipak su još uvijek ispod limita od 60 posto. No, budu li i dalje svoje financije vodile na tako ležeran način, prije ili kasnije prijeći će i tu granicu. Tako barem glasi prognoza Središnje europske banke.

Dakle, još će dosta vremena morati proći dok Poljska, Češka i Mađarska ne postanu članice euro-zone, no nada uvijek postoji. Naime, sredinom 90-ih godina nitko nije vjerovao da će to poći za rukom Portugalu ili Španjolskoj. Ali velika želja da se što prije uključe u monetarnu zajednicu, u tim je zemljama proizvela i potrebni politički pritisak da se obave pripreme za pristupanje.