«Težak put do raja»

Autor Christian Tenbrock prikaz počinje pričom o jednom uspješnom hrvatskom poduzetniku:

«Počelo je jednim simbolom američkoga kapitalizma. U jesen 1991., kratko nakon što su bombe pale na Zagreb, osnovao je Emil Tedeschi tvrtku za veleprodaju koja je iz inozemstva uvozila ono što se u zemlji nije moglo dobiti. Hrvatska se nalazila u ratu, ali i Hrvati su htjeli žvakati žvakaće gume. Dakle, Tedeschi je, tada 24-godišnjak, u hrvatske kioske i trgovine postavio plakate Wrigleya i danas kontrolira 95 posto hrvatskog tržišta žvakaćih guma. On kontrolira i distribuciju Duracellovih baterija, pudera Johnson & Johnson, Ferrero pralina, Nestléove hrane za životinje i nekoliko desetaka ostalih proizvoda poznatih brandova. Osim toga njegova je Atlantic grupa aktivna u poslovima sa sendvičima, vitaminskim napicima i proizvodima za njegu tijela.

Kako kaže taj visoki snalažljivi čovjek u tamnosivom odijelu, tada, 1991., bio je mlad i zelen – u međuvremenu se nalazi na čelu poduzeća sa 185 milijuna eura prometa, koje je jedno od deset najvećih u Hrvatskoj. Kao i njegova zemlja, i Tadeschi se sa svojom firmom otrgnuo ratnim previranjima i ledenom političkom dobu devedesetih te se, kao i njegova zemlja, odavno uputio prema Europi – (...) upravo ovoga ljeta u Hamburgu je preuzeo Haleko, tvornicu za proizvodnju fitness asortimana s 275 zaposlenih i 60 milijuna eura godišnjega prometa.»

Zagreb cvjeta, ali Zagreb nije Hrvatska

Hrvatskoj, međutim, teške i bolne godine tek predstoje, a to se, konstatira «Die Zeit», prilikom posjeta Zagrebu i kod listanja ekonomskih statistika vidi tek na drugi pogled:

«Zagreb je srednjoeuropski grad poput Graza ili Klagenfurta, pun novih automobila i dobro odjevenih ljudi. Gradi se. Gospodarstvo je stabilno i raste – prošlogodišnja je stopa iznosila približno četiri posto. Inflacija je znatno niža nego u većini država istočne i srednje Europe. Prema prihodima po glavi stanovnika, Hrvati su dvostruko bogatiji od Rumunjske i Bugarske. Pravo siromaštvo je rijetko, bar u Zagrebu.»

Ali, Zagreb nije Hrvatska. Više od polovine nacionalnog proizvoda nastaje u glavnom gradu i njegovoj okolici, a ostvaruje ga manje od četvrtine stanovništva. Ostale je dijelove zemlje gospodarski rast zaobišao, a u pojedinim krajevima zarade su i do 40 posto manje od prosjeka. Iza fasade političke i makroekonomske stabilnosti kriju se duboke pukotine, ističe ovaj hamburški tjednik i podsjeća na ocjene Transparency Internationala koji je na indeksu percepcije korumpiranosti Hrvatsku smjestio na 67. mjesto – iza nje je iz kruga zemalja bliskih Europskoj uniji jedino još Rumunjska. Kada je riječ o slobodi gospodarstva, washingtonska zaklada Heritage Hrvatsku vidi prilično na začelju, na 74. mjestu, uz bok s Ugandom i Senegalom.

Vuku se repovi iz prošlosti

«Hrvatska prije svega ima tri problema: (...) Politički je opterećena ‹samozadovoljnom› kastom političara koji govore o reformama, ali otežu s njihovom provedbom. Društveno je opterećena zastarjelim sustavom pravosuđa ‹na čije odluke treba vječno čekati›. A ekonomski trpi od napuhanog, nepokretnog državnog aparata u kojem nije bitno stručno znanje, nego veze i poznanstva. U nekim ministarstvima i brojnim tijelima uprave još uvijek glavnu riječ vodi politička mreža koja je nastala u devedesetima.»

U svom prikazu Christian Tenbrock naglašava kako je hrvatska brodogradnja treća po veličini u Europi, ali je u državnim rukama, ostvaruje tek osminu hrvatskoga izvoza i jedva da još donosi novac. Njihovu privatizaciju koče i ugrožavaju lokalni političari, a slična je situacija i u turizmu gdje se ostvaruje više od petine društvenoga proizvoda.

«Istodobno Hrvatska za subvencije u brodogradnji, turizmu, prijevozu i drugim sektorima godišnje izdvaja četiri do pet posto svog društvenog proizvoda, što je četiri do pet puta više od prosjeka u zemljama članicama Europske unije. Deficitarni državni proračun dodatno još opterećuje skrb za 400 000 javnih službenika, što je trećina svih zaposlenih u zemlji, ali i milijun umirovljenika. Inozemni je dug Hrvatske u međuvremenu prekoračio 80 posto BDP-a. To je, pak, također posljedica velikog vanjskotrgovinskog minusa kakav ne bilježi ni jedna druga transformacijska zemlja istočne Europe i koji se ne može kompenzirati ni prihodima iz turizma, ni uplatama Hrvata koji rade izvan zemlje, kao ni investicijama inozemnih poduzeća. Doduše, angažman stranaca statistički ne izgleda loše, ali – za razliku od novoprimljenih zemalja Europske unije – jedva da se ulaže u nova radna mjesta ili grane orijentirane na izvoz. Glavnina novca slila se u banke i telekomunikaciju.»

Posljedica je to ratnih previranja, konstatira «Die Zeit» i podsjeća da je Balkan u vrijeme kada su se tvrtke na Zapadu odlučile za otvaranje svojih podružnica na Istoku bio sve drugo samo ne atraktivan. Danas stranim ulagačima život zagorčavaju nerazjašnjeni imovinski odnosi, nejasan unos u gruntovnice i korumpirana birokracija. Osim toga plaće i socijalna davanja u Hrvatskoj su srazmjerno visoka.

Ipak je atraktivna

«No, i pored svih manjkavosti ova zemlja ima što ponuditi. Pored ekonomske stabilnosti Hrvatska ima atraktivnu obalu, izgrađenu cestovnu mrežu, srazmjerno jake investicije u znanost i dobro obrazovane zaposlenike. Ericsson je to već iskoristio u telekomunikaciji, Siemens u Zagrebu zapošljava približno 1 000 programera, a hambruška Freudenberger iz Hrvatske opskrbljuje 30 posto svjetskog tržišta strojevima za proizvodnju guma. K tomu još Hrvatska može predstavljati vrata za Balkan, ako se ta regija uspije politički stabilizirati. Puno toga će jamačno ovisiti o tome hoće li konzervativna vlada Ive Sanadera uspjeti svladati ono što jedan strani promatrač naziva ‹kamenom oko vrata Hrvata›, a to je osjećaj da im Europa takoreći duguje prijam.

Kako kaže zamjenik direktora Hrvatske nacionalne banke Boris Vujčić, stvarna je promjena u Hrvatskoj počela tek prije pet godina. Sa škripućim parketom i zidovima obloženim u hrastovo drvo zgrada Središnje banke u centru Zagreba djeluje kao okrilje tradicije i mirovanja, ali banka je zapravo jedna od institucija koje najbolje funkcioniraju u zemlji te je jedno od rijetkih mjesta u kojima glavnu riječ vodi mlada hrvatska inteligencija. Vujčić je imao 36 godina kada je dobio taj položaj, a devedesete je proveo u Francuskoj, Americi i kod Europske komisije u Bruxellesu. ‹1989. Hrvatska i susjedna joj Slovenija bili su ekonomski najjače regije u cijelom komunističkom bloku, danas je Slovenija daleko ispred›, napominje ovaj mladi bankar i dodaje: ‹Dakle, ima još toga za napraviti, ali krećemo se.› No, je li to dovoljno brzo? Mnogi se nadaju da će se u Hrvatskoj dogoditi ono što se do sada u pravilu dogodilo u svim istočnoeuropskim zemljama: da perspektiva ulaska u Europsku uniju u vladi i upravi u stranu miče one koji oklijevaju i koče», zaključuje hamburški tjednik «Die Zeit» u svom članku objavljenom pod naslovom «Težak put u raj».