Teheran iskorištava neslogu međunarodne zajednice
4. rujna 2006
Teheran očito ne misli da bi morao izaći u susret međunarodnim političarima te da mu, po njegovom mišljenju, zapadno orijentirani Ujedinjeni narodi uopće nisu potrebni. Nakon isteka međunarodnog ultimatuma u sporu oko iranskog atomskog programa i iz Teherana i iz američkog Ministarstva obrane uslijedili su oštri propagandni tonovi, dok se Vijeće sigurnosti još uvijek bavi istom dilemom: strpljenje ili sankcije? Nakon izglasavanja Rezolucije 1696 kojom se Iranu prijeti sankcijama, sada bi pet stalnih članica Vijeća sigurnosti plus Njemačka tu prijetnju trebalo i izvršiti. No umjesto toga, među njima vlada nesloga. Berlin priča o diplomatskom pritisku, Pariz o daljnjim pregovorima, London se zalaže za oprez, Peking ponovo definira zaključke, a Moskva istovremeno kategorički odbija sankcije. Samo Washington traži upravo ono što se Rezolucijom i određuje, pa čak i više od toga.
Te reakcije izgledaju kao da je Teheran sam napisao Rezoluciju kako bi ponovo osramotio međunarodnu zajednicu. Zato su i šanse da bi se na Ahmadinedžada moglo ostaviti utisak ravne nuli. Ukoliko Vijeće sigurnosti ne poduzme odlučne korake, Teheran će ostvariti svoj cilj i pokazati nemoć Zapada, ali isto tako, ako se stvarno uvedu gospodarske sankcije, Ahmadinedžad će ostvariti svoj drugi cilj, odnosno pokazati da je Zapad prema njegovoj zemlji neprijateljski raspoložen.
Očito je da će se međunarodna zajednica ipak odlučiti za daljnje pregovore, mada to Iran već odavno ne zaslužuje. A ako unatoč tome ni tada neće biti zadovoljavajućih rezultata, onda će se ipak morati posegnuti za sankcijama – bez obzira hoće li one na kraju biti bolne za sve sudionike.