Telefon za iznajmljivanje

„Zovem se Andre de Souza, trideset mi je godina, odrastao sam ovdje u Selesu, ovdje radim, trgujem na tržnici raznim stvarima, cigaretama, dječjom obućom, kazetama, CD-ovima i prodajem telefonske pozive.“

Subota je popodne na tržnici gradića Uku-Selesa u angolskom gorju. Stereo-uređaji trešte koliko im dozvoljavaju baterije i generatori struje na dizel. „Prodajem telefonske pozive“, stoji na jednom rukom ispisanom oglasu iznad Andreovog štanda. Štand je betonski blok na kojem je raspoređena roba, natkriven granama preko kojih je rastegnuta cerada. Ona štiti rječnike, bilježnice, cigarete i kazete od kiše koja upravo počinje padati. Od ponedjeljka do subote od osam ujutro do pola šest popodne Andre de Souza nudi na tržnici svoje usluge. „Ako je netko umro, a obitelj živi daleko i mora biti obaviještena, onda ljudi dođu ovamo, mi nađemo telefonski broj i nazovemo obitelj.“

Trećina stanovnika ima mobilni

Minuta razgovora stoji 30 kwanza, to je preračunato oko dvije kune. Mjerenje vremena je jednostavno: „Vrijeme kontroliramo uz pomoć sata na mobilnom telefonu. Dvije minute su dvije minute, tri su tri.“

Iznajmljivači telefonskih poziva kao Andre de Souza u Angoli su vrlo traženi. Iako pet milijuna Angolanaca (oko trećine stanovništva) imaju mobilni telefon, većinom ih se na njega može samo nazvati. „K nama dolaze ljudi iz provincije koji nemaju mobilni, ali i neki ovdje iz grada, koji si ne mogu priuštiti da na svoju karticu nadoplate, jer to stoji najmanje 900 kwanza.“

Desetina plaće za nadoplatu kartice

900 kwanza je preračunato oko 70 kuna. Za mnoge je to desetina ili dvadesetina mjesečnih primanja. Osim toga ponuđači usluga mobilnog telefoniranja u Angoli smislili su trik da prepaid-kartica mora biti nadoplaćena svaka dva tjedna. Bez obzira koliko je novca na njoj nakon dva tjedna se bez nadoplate s njom više ne može telefonirati, a nakon pet mjeseci potpuno propadne. Andre de Souza tako dvostruko profitira. Nešto zaradi i potroši novac sa svoje kartice u propisanom roku.

S obzirom da na tržnici Uku-Selesa električna mreža ne funkcionira, Andre de Souza svoj mobilni telefon puni kod jednog ponuđača čije usluge su također tražene: vlasnika generatora električne struje na dizel. Ali, danas nema ni puno korisnika telefonskih usluga: „Obično na dan dođe desetak mušterija. Ali, danas mnogi idu u crkvu. Najviše je prometa od ponedjeljka do petka.“

Telefoniranje zbog stvarne potrebe

Oko dvije kune po minuti prilično je humana cijena telefonskog razgovora. Na magistralnoj cesti koja prolazi 80-ak kilometara od Uku-Selesa ponuđači telefonskih usluga traže trostruko više. Andre de Souza osim toga zna da većina njegovih mušterija ne koriste telefon da bi brbljali, nego zbog stvarne potrebe. Zato se drži još jednog pravila: „Ako netko kaže da ima samo 25, a ne 30 kwanza, i njega poslužimo.“