Tisuće eura za slike njemačkog školarca

Plava kosa, plave oči, vitki stas - svatko bi pomislio da se Leon Löwentraut poslije podne bavi sportom, a navečer druži s prijateljima. Isto kao i skoro svi drugi učenici njegove dobi. No on je drugačiji. Ovaj 17-godišnjak iz jednog mjesta blizu Düsseldorfa svaki slobodni trenutak provodi u ateljeu. On slika, i to tako uspješno da se za njegova djela plaća i po nekoliko tisuća eura.

U stanu njegovog oca na zidu vise dvije Leonove slike. Sve druge su već prodane. Leonova djela su velika i šarena, pomalo liče na Picassova. Jedna od slika koje vise u očevom stanu nosi ime "Saint-Tropez". "Ja koristim vrlo raznolike i svijetle boje kako bih širio dobro raspoloženje", objašnjava Leon. I stvarno, "Saint-Tropez" je slika koja kod promatrača izaziva osjećaj ugode.

"Nevjerojatno hrabar ili potpuno šašav"

Leon djeluje opušteno i istovremeno samouvjereno. "Imam viziju. Želim se jednom kasnije ubrajati u velikane i da moja djela vise u velikim muzejima", kaže bez razmišljanja. "Moj apsolutni uzor je Picasso jer je on, prema mom mišljenju, bio jedan od prvih koji su se usudili unijeti ekspresionizam u modernu umjetnost. Ali i zbog boja koje je uzimao: vrlo intenzivne boje, što je i mene inspiriralo da biram još intenzivnije boje."

Njegov uspjeh nije slučajan. "Ja sam još kao desetogodišnjak nazivao redakcije novina i pričao im o sebi. 'Ako želiš napisati jednu stvarno dobro priču, onda moraš pisati o meni', rekao sam. Kada danas razmišljam o tome, ili sam bio nevjerojatno hrabar ili potpuno šašav", prisjeća se Leon. U svakom slučaju, njegova taktika je urodila plodom. Jer, u lokalnim medijima je već prije nekoliko godina objavljen prvi izvještaj o njemu. "A onda sam u jednom trenutku posjetio galerije u Londonu i pitao žele li jednom postaviti izložbu s mojim slikama. I stvarno, jedna galerija je htjela. Mislim da sam bio prvi 17-godišnjak iz Njemačke koji je u Londonu dobio svoju vlastitu izložbu."

Umjetnost ili umjetnički obrt?

Na jednoj izložbi u Hamburgu prodano je svih 13 izloženih slika. Očito ima mnogo ljudi koji vole Leonove šarene slike. No to ne znači da je time u stručnom svijetu prihvaćen kao ozbiljni umjetnik. Povjesničari umjetnosti iz vodećih njemačkih muzeja ne žele javno izreći svoje mišljenje o njemu. Ne želi ni Markus Heinzelmann, direktor muzeja za suvremenu umjetnost Morsbroich u Leverkusenu. Jedino općenito objašnjava što su za njega kriteriji umjetničke kvalitete. Kaže da tu ne igra nikakvu ulogu to što je neka slika lijepa ili svijetlih boja. Za njega je važno: obrađuje li djelo društvena pitanja, je li relevantno za današnjicu, potiče li na razmišljanje? A kao drugi kriterij navodi: "Umjetnost mora razvijati društveni diskurs sa sredstvima koja na raspolaganju ima isključivo umjetnost."

Te kriterije vjerojatno ne ispunjava netko tko slika u stilu neke ranije epohe. Heinzelmann objašnjava: "Ako netko danas slika kao Caspar David Friedrich, to može biti lijepo, ali nema ništa s umjetnošću nego u najboljem slučaju s umjetničkim obrtom."

Leon to ne opovrgava, ali ističe: "Ja slikam za sebe i za ljude kojima se moja umjetnost sviđa." Istovremeno je svjestan toga da se mora dalje razvijati ako želi ostvariti trajni uspjeh. Kaže da u svakom slučaju želi ići na umjetničku akademiju. "Kritika je dio uspjeha. Sigurno moram naučiti ophoditi se s njom i s kritičarima u budućnosti razgovarati na pravoj stručnoj razini." No jedno je za njega već sada sigurno, pa zaključuje: "Slikanje je za mene sve!"