Tko je danas junak modernog doba?

Samo pitanje definicije junaka u njemačkom društvu vrlo je upitna stavka. I to ne zbog manjka junaka. Takvih prilika ima naime na svakom koraku. Primjerice građevinske firme svako malo imenuju posebno marljivog suradnika „junakom tjedna“, nogometaši su redovito „junaci utakmice“, a glazbenici nose titule poput  kraljeva, princeza ili pak „junaka popa, rocka, jazza“. Uz to postoji i čitav niz malih, dnevnih, onih privremenih i onih zaboravljenih junaka.

 

Riječ „junak“ etablirala se kao svojevrsna „joker-riječ“, dobro zvuči ali je semantički prazna. „ Junakom se definitivno privlači pozornost. Danas svatko može nositi ovu titulu, bilo tko se dokaže pred svjetlima reflektora. No etimologija riječi ipak se malo razlikuje od njene današnje upotrebe. Junak je u svom izvornom značenju osoba koja se žrtvuje za dobrobit društva te u ime viših ciljeva stremi revolucionarnim postignućima. Klasična slika junaka uključuje osobine kao što su muževnost, bezobzirnost i agresivnost, pa se stoga trebamo upitati odgovaraju li navedene karakteristike ideji demokratskog društva“, komentira povjesničar Rolf-Berndhard Essig.

Druga zemlje, druge vrijednosti

Nijemci imaju bogato iskustvo s junačkim podvizima i različitim tumačenjima pojmova junak, junački i lingvističkih varijacija na temu. Povijest 20. stoljeća koja bilježi brojne „junačke smrti i herojska djela“ baca drugo svjetlo na interpretaciju i upotrebu ovog pojma. Djela kojima se lijepio „junački pridjev“ velikim dijelom bila su zločinački i nehumani podvizi. Izvan ekstremnih desničarskih i nacionalističkih dugo vremena vladao je sporazum da se riječ „junak“ vrlo oprezno koristi.

„Junak je snažna riječ u njemačkoj kulturi, koja je često tijekom povijesti korištena u pogrešne svrhe, kao potpora i poticaj zločinu. No kako dalje bez junaka“, pita se profesor na katedri za političke znanosti  na Humboldtovom fakultetu u Berlinu Herfried Münkler. Münkler ne smatra izbacivanje junaka iz akademskog i svakodnevnog diskursa pozitivnim za rješavanje zapadnjačkih sukoba.

Nadalje ovaj politolog komentira kako europske države u konflikte ulaze „s okovima na rukama“. Druga strana, ona neeuropska, koristi požrtvovnost svog mladog naraštaja. To su zemlje s velikim brojem mladih ljudi spremnih za borbu, zemlje u kojima se njeguje kult junaštva i požrtvovnosti. No na europskom i sjevernoameričkom tlu vlada potpuno drukčiji etos. Ovdje se cijene posao, svestranost, aktivnost i slobodno vrijeme, koji su nadjačali snagu časti, slave i spremnosti na žrtvovanje

Lenta hrabrosti

„Mi, navodni prosvijetljeni intelektualci izbjegavamo snažne riječi poput junaka, časti te dobra i zla“ primjećuje filozofkinja Susan Neiman Grund no također nadodaje kako se ove riječi ne smiju olako prepustiti onima koji ih imaju namjeru zloupotrijebiti.“ Neiman pritom misli na ekstremiste i fanatike koji ugrožavaju slobodu društva. „Mnogi mladi ljudi koji postanu teroristi žele u biti samo aktivno i smisleno sudjelovati u društvu, ne žele postati pasivni konzumenti.“ Onima koji su u fazi pronalaska svog puta i cilja društvo treba ponuditi junake koji odgovaraju demokratskim profilima. Kao junaci trebali bi biti predstavljeni oni ljudi koji se bore protiv nepravde i patnje te oni koji se trude iza sebe ostaviti bolji svijet. „Ove ljude treba nazvati junacima.“

Ljevici naklonjeni njemački medij taz svake godine dodjeljuje nagradu za „junaka svakodnevnice“. Primjerice nagrađena je jedna učiteljica koja nepismene uči čitanju i pisanju, psiholog turskog podrijetla koji vodi grupu za pomoć turskim muškarcima ili socijalna pedagoginja koja organizira umjetničke projekte za mlade s posebnim potrebama. Tijekom reklamne kampanje ove nagrade dobitnici nose isključivo lentu s natpisom junak ili junakinja. „ Naši čitatelji nemaju ništa protiv ovih titula. Mislim da moramo ponovo ovladati davno zaboravljenim i namjerno izbačenim terminima te im dodati pozitivnu konotaciju“ smatra urednica taz-a Ines Pohl.

Autor: Heiner Kiesel/ Lea Talijančić

Odg. ur.: Z. Arbutina