«Tko navrati u Srbiju, ugodno je iznenađen»

Jednog se dana 1974. godine izvjesni Slobodan Milošević domogao direktorske fotelje u jugoslavenskom poduzeću za crpljenje i prodaju plina «Tehnogasu». Bio je to prvi čelni položaj budućeg diktatora, koji će nešto kasnije nacionalističkim parolama svoju zemlju odvesti u rat i međunarodnu izolaciju.

Danas u istoj fotelji sjedi jedan Nijemac. Jer, «Tehnogas» je prije deset godina preuzela tvrtka «Messer-Griesheim» – proizvođač industrijskih plinova iz Hessena. U međuvremenu srbijansko poduzeće opskrbljuje mušterije s čitavog Balkana i vodeće je na tržištu kisika, dušika i argona. Direktor Ernst Bode je zadovoljan zadnjom poslovnom godinom: «U posljednja dva desetljeća nismo sklopili toliko novih ugovora kao ove godine.»

Politika kaska za gospodarstvom

Najnoviji projekt je izgradnja pogona za raščlanjivanje zraka u blizini Beograda, vrijednog oko 40 milijuna eura. Ernst Bode ima iskustva sa Srbijom. Ondje je već bio prije osam godina, no od tada se, kako tvrdi, mnogo toga promijenilo nabolje: «Gospodarstvo i politika su se posljednjih godina potpuno razdvojili jedno od drugoga. Politička je situacija, doduše, i dalje realtivno teška, ali i neusporedivo bolja – mnogo bolja nego u prošlosti. No, privreda je, hvala Bogu, živnula. Ključne osobe u poduzećima ne dozvoljavaju politici da ih zastraši. I to je golema razlika u odnosu na ranije. Politika je prije bila mjera svih stvari, a privreda podložna njezinom utjecaju. U međuvremenu se gospodarstvo oslobodilo politike i sada raste i razvija se, dok politika za njim kaska i zaostaje.»

I doista: Srbiji u prvome redu prijeti gubitak političkog priključka na Europu, ali ne zbog gospodarskih razloga. Dapače: Srbija je 2005. u Godišnjem izvješću Svjetske banke proglašena vodećom reformskom državom. Takve se vijesti, međutim, često gube u poplavi negativnih naslova u dnevnome tisku, žali se izaslanica njemačkog gospodarstva u Beogradu Maren Diale-Schellschmidt: «Zanimljivo je da su poduzeća zastupljena na licu mjesta u pravilu zadovoljna svojim poslovanjem. Naš je problem zainteresirati ljude za ovdašnje tržište te im u konkurenciji s negativnim naslovima u tisku ukazati na perspektive. Tko dođe ovamo i osvrne se, tko povede prave razgovore, u pravilu je pozitivno iznenađen.»

Žar stare jugoslavenske privrede

Brojne prednosti, što ih je Srbija ranije mogla ponuditi ulagačima, ostale su sačuvane i u godinama političke i gospodarske stagnacije: «Srbija još uvijek itekako ima prednost dobro obrazovanih radnika po razmjerno povoljnoj cijeni te pogodan zemljopisni položaj. Već smo doživjeli da su poduzeća zainteresirana za ulaganja u Rumunjskoj navraćala u Srbiju, prepoznavajući njezin potencijal. Radna snaga i tehnika su ovdje tradicionalno na višoj razini, samo što se posljednjih 15 godina nije dogodilo mnogo novog tako da je Rumunjska sada u prednosti. No, u dugoj povijesti dobre privrede u Jugoslaviji još ima žara.»

Kada bi gospodarski razvoj bio jedini mjerodavni kriterij, Srbija uopće ne bi imala loše izglede za brzo učlanjenje u Europsku uniju. U tome je najviše koči politika. Maren Diale-Schellschmidt se nada da tako neće ostati vječno: «Mislim da je za Srbiju veoma važno odmrzavanje pregovora, ne zbog izravnog članstva u Uniji nego zbog puta k Europi. Nadamo se da će se pregovori jednoga dana ipak opet povesti, premda osobno smatram da je njihova obustava bila dobar korak kako bi se jasno dalo do znanja da Srbija mora ispuniti određene zahtjeve Europske unije.» Možda će nova Vlada u Beogradu nakon izbora iduće nedjelje biti spremna ispuniti uvjete iz Bruxellesa.