Tko se još boji ujedinjene Njemačke?

Siječanj 1990., dvoje moćnika šeće plažom Atlantika – francuski predsjednik François Mitterrand i njemački kancelar Helmut Kohl.

Kohl je isprva skeptičnog Francuza uspio uvjeriti u njemačku spremnost na europsku integraciju, no s "čeličnom" damom, Margaret Thatcher to mu nije uspjelo. Premijerka nije prihvaćala njemačko ujedinjenje.

Francuska je time postala najvažniji njemački susjed. Osvrćući se na prošlost, francuski politolog i publicist Alfred Grosser izjavio je da su se u Francuskoj osjećaji prema Nijemcima normalizirali.

„Uz pokoju iznimku, ankete u Francuskoj pokazuju: Nijemci su dobri prijatelji. Sasvim je normalno da su ponovno ujedinjeni."

Nijemci su proeuropski orijentirani

Sve njemačke vlade u posljednjih dvadeset godina ostale su vjerne duhu europskih integracija. Zalagale su se za integraciju država bivšeg istočnog bloka u europsku zajednicu, kao što je obećano 1990. Njemačka je nadalje financirala proširenje Unije na istok, a odrekla se i svoje voljene valute, njemačke marke i zamijenila je eurom.

1991. Kohl je potkrijepio svoje obećanje izjavom: „Ujedinjena Njemačka ne želi povratak Europe kakvu smo imali prije. Stara neprijateljstva i nacionalizmi ne smiju ponovno zaživjeti. Želimo novu Europu, koja neće dokidati naš identitet. Europu u kojoj nitko nije protiv nikoga, u kojoj ni jedna nacija ne stoji u sjeni druge. Želimo Europu u kojoj se zajednički zalažemo za budućnost u miru i slobodi, u blagostanju i sigurnosti."

„Njemačko jedinstvo znači europsko jedinstvo"

Sumnje koje su nekadašnji ratni protivnici imali protiv Nijemaca nestaju. U Belgiji primjerice nije postojalo nepovjerenje prema njemačkom ujedinjenju. „Njemačko ujedinjenje znači istovremeno i europsko jedinstvo. Nama u Belgiji to je bilo jasno. Ponovno ujedinjenje dviju njemačkih država znači i svladavanje podijele Europe. Za nas je to bila pozitivna stvar", rekao je Dirk Rochtus iz Visoke škole Lessius u Antwerpenu.

Naravno da su stariji ljudi, koji pamte vrijeme njemačke okupacije, još uvijek nepovjerljivi. No Rochtus je razjasnio da generalno gledano, Belgijanci razlikuju njemački narod i ondašnji režim, to su za njih dvije sasvim različite stvari.

Poljaci i Česi su skeptični

I istočni susjedi su isprva bili skeptični. Nakon političkih prevrata Poljaci su shvatili, da Njemačka nema više nikakve pretenzije na poljske teritorije te da je ozbiljna u svojim europskim namjerama. Bivši poljski veleposlanik u Bonnu (1990. – 95.) nastavio je:

„Veličina Njemačke nije razlog da se je njeni susjedi boje. Njemačko – poljski odnosi još uvijek nisu bez podvojenosti i napetosti, no to je zbog nekih drugih razloga." Poljaci su svjesni gospodarske veličine Njemačke i oni rado tamo zarađuju svoj novac.

Praški politolog Robert Schuster smatra da su se Česi do kraja devedesetih bojali zahtjeva Nijemaca koji su prognani nakon Drugog svjetskog rata. Tek nakon zajedničkog priopćenja dviju vlada 1998. godine nastupilo je popuštanje napetosti.

„Više nismo konkurenti ni neprijatelji, sada smo članovi jedne zajednice, Europske Unije te članovi NATO saveza. Ne treba zanemariti taj sigurnosno – politički aspekt", smatra Schuster. Mladi Česi koji su imali mogućnost posjetiti Njemačku, tamo studirati, upoznati mlade Nijemce zasigurno imaju drugu sliku o Njemačkoj nego starije generacije.

Nijemci su vrlo poželjni gosti, a još više njihov novac

Nizozemci, Luksemburžani, Švicarci i Austrijanci pozitivno su se očitovali o njemačkom ujedinjenju. Štoviše, Nijemci su vrlo poželjni gosti, a još više njihov novac. I sjeverni susjedi, Danci prihvatili su veću Njemačku. Naravno da su nakon nacističke diktature Danci Njemačku krivili za pogrešan razvoj.

Danski pisac Knut Römer smatra da se to promijenilo tek sa Svjetskim nogometnim prvenstvom 2006. „Tada sam po prvi put primijetio da je rat završio."

Autor: Bernd Riegert/ A. Kontrec

Odg. ur.: S. Matić