Tragedija u ribarskom naselju

Željeznička pruga kroz raj na Zemlji. Moćna lokomotiva i teški crveni vagoni na putu do glavnog grada Colomba prolaze kroz tamnozeleni svijet palmi. Nalim uživa u svojim slobodnim danima, zajedno sa suprugom Surekom i dvoje djece. Žive u žuto obojenoj kamenoj kući - odmah uz prugu.

Nalim radi na jednoj ribarskoj brodici, ali na posao mora tek iduće jutro. Susjedni posjed je zapušten i zarastao. Sivi ostaci zida jedne kuće naziru se iz gustog zelenila. Nalim nam pokazuje ruševine. "Svake godine u prosincu sjećanja su posebno intenzivna, sjećanja na tu nedjelju, na taj crni dan."

Val je stigao u 9:20 ujutro

Nalim nije zaboravio nijedan detalj. "Bilo je 9:20 ujutro kad nas je zapljusnuo prvi val. Vlak je stao točno ispred naše kuće. Na zaustavljanje ga je prisilio jedan signal." Neki su se ljudi pokušali popeti na vlak i tako se spasiti od vode. Ali onda je stigao drugi val, visok preko deset metara. Nalim nastavlja: "Ljudi nisu mogli pobjeći zato što im je na putu bio vlak, kroz vlak su pokušali doći na drugu stranu željezničke pruge." Ali val je bio tako velik da je jednostavno s puta "odnio" i 50 tona teške vagone. Oni su završili 100 metara dalje.

Nalim i njegova obitelj uspjeli su pobjeći na vrijeme, spas je čekao dva kilometra od obale. "U jednom hramu smo ostali dva dana. Nismo se smjeli vratiti. Policija se bojala da bi mogao stići još jedan tsunami."

Odmah ispred Nalimove kuće u selu Peraliya dogodila se najstrašnija željeznička nesreća u povijesti Šri Lanke. Poginulo je oko 1.500 ljudi, među njima je bilo puno putnika, ali i mnogo prijatelja, susjeda i poznanika iz Nalimovog sela. "Bilo smo tako zahvalni da smo jednostavno preživjeli. Sve je bilo uništeno. Nismo imali ništa ni za obući", priča on danas.

U Peraliyi je tada živjelo 300 obitelji. Danas ih je samo 120. Mnogi su umrli. A neki se zbog straha nikada nisu vratili u selo. Nalimov otac sjedi na klimavoj bijeloj plastičnoj stolici. Djeluje odsutno. Nalim priča: "On je tada bio na moru. I on je ribar. Ali od tsunamija je moj otac traumatiziran. Nikada više nije otišao u ribu. Srce mu je slabo. Kao da je paraliziran."

Sirena koja više ne upozorava

Međunarodni crveni križ i jedna talijanska humanitarna organizacija pomogle su u obnovi kuće Nalimove obitelji. Da nema ruševina u susjedstvu, Peraliya bi izgledala kao sasvim normalno ribarsko selo. Ali to je selo u koji se strah uvijek iznova vraća.

"Prije dvije, tri godine smo imali alarm za tsunami", priča Nalim. "Zavladala je panika. Ljudi su bježali u pokušaju da spase svoje živote. Ja sam ostao s još nekoliko drugih ljudi kako bih zaštitio našu imovinu." Otada se sirene upozorenja više nije čulo. "Nema novca za njihovo održavanje i plaće ljudi koji su se brinuli oko njih." Zvučnici su ukradeni.

Nalim samo sliježe ramenima. Ujutro mora na posao, četiri tjedna s ribarskim brodićem na moru. Svaki put kad se nakon višetjednog ribarenja približi obali, Nalim se nada da su Peraliya i njegova obitelj još uvijek tu.