Treći pokušaj nove runde liberalizacije svjetskog tržišta

Najveći sukob i dalje vlada oko zaštite poljoprivdednicima onih zemalja koje si takvu zaštitu uopće mogu priuštiti - dakle u razvijenim zemljama poput Sjedinjenih Država i Europske Unije. Ta dva ogromna tržišta iz godine u godinu plaćaju 13 milijardi dolara za sve moguće proizvode - kukuruz, rižu, voćne proizvode, rajčice, pamuk, mlijeko i mliječne prerađevine; popis je veoma dug. Dakako, zemlje u razvoju jedva da se mogu natjecati sa cijenama koje se tako postižu u razvijenim zemljama - a to znači da nemaju kamo prodati svoje proizvode. Glavni tajnik Commonwealtha, Don McKinnon: "Kada bi bogate zemlje, na primjer Sjeverne Amerike, Europe i Japana ukinule svoje subvencije i prepreke za trgovinu, onda bi 150 milijuna ljudi na svijetu našlo put iz bijede."

Zvuči lijepo i plemenito - ali nipošto nije tako jednostavno. Jer ne samo da su razvijene zemlje onda zabrinute za egzistenciju svojih poljoprivrednika - i konačno, birača na izborima nego postoji i čitav niz bilateralnih i multilarnih sporazuma sa određenim zemljama. I to bilo oko određenih proizvoda poput banana ili kave, ili o već postignutom slobodnom pristupu razvijenim tržištima najsiromašnijim zemljama - a ti bi sporazumi onda došli u pitanje. Dakle, i među nerazvijenima i slabije razvijenima ne postoji osobiti konsenzus a niti jedne niti druge ne žele potpuno otvoriti svoja tržišta za područja koja pak zanimaju razvijene zemlje: tu više nije samo riječ o industrijskim proizvodima, nego prije svega za uslužnu djelatnost - poput banaka, telekomunikacija ili osiguravajućih društava gdje slabije razvijeni jedva da imaju izdržati konkurenciju razvijenih. Usprkos ovim preprekama, predsjednik Južne Afrike Thabo Mbeki smatra: "Moramo postići rezultat. U najmanju ruku, WTO mora pokrenuti proces koji će omogućiti da do kraja 2006. okončamo pregovore. Već to bi bilo od interesa za sve zemlje u razvoju."