Tri desetljeća Ženske kuće u Berlinu

Prije 30 godina u Berlinu je osnovana prva takozvana "ženska kuća" - utočište za žene koje su zlostavljali njihovi muževi. Ubrzo nakon osnivanja berlinske kuće za žene, u cijeloj su Njemačkoj niknule slične institucije, a o temi nasilja nad ženama počelo se javno raspravljati.
Početkom studenog 1976. godine grad Berlin je skupini aktivistica stavio na raspolaganje jednu dvokatnu vilu u otmjenoj četvrti Berlina, koju su one namijenile za prihvat žena izloženih nasilju u obitelji. Psihologinja Karin Klatenberg bila je jedna od osnivačica: "Da, to je bilo vrlo uzbudljivo, jer nismo imale nikakav koncept. Bile smo angažirane, pune ideala i suosjećanja za žene. Cilj nam je bio solidarno raditi sa ženama, bez uspostavljanja hijerarhije - kao žena sa ženom, a ne kao psihologinja koja razgovara s pacijenticom - to je bio cijeli naš koncept."
U ženskim su se kućama u to doba vodile žestoke rasprave o problemu nasilja u vlastitom domu, no u široj javnosti to je bila tabu tema. Mediji i političari radije su taj problem ignorirali.
"To je bilo neozbiljno. Oni su smatrali da smo mi tako neke "lude fiministikinje, koje su opet nešto izmisile", ili su se pak branili tvrdnjama kako toga u Njemačkoj nema te da se s time pretjeruje. U smislu: događa se da se neku ženu zlostavlja, ali to kod nas uopće nije veliki problem", priča Klatenberg.
O razamjerima tog problema u Saveznoj Republici Njemačkoj najbolje su govorili podaci o broju žena koje su potražile takvo sklonište. Samo tijekom prve godine u Berlinu je bilo smješteno ukupno 615 žena i 730 djece. Na sam dan otvaranja kuća je već bila pretrpana. Mnoge su žene došle s teškim tjelesnim ozljedama. U kući je radila i jedna liječnica, a u mnogim su slučajevima osnivačice kuće podignule tužbe protiv tih muškaraca. No, za žene je od svega bilo najvažnije to da su o svojim iskustvima s nekim mogle razgovarati, kao i to da su srele žene koje su prošle slično, tako da se nisu osjećale izolirane. Osnivačice Ženske kuće htjele su zlostavljane žene uključiti u svoje političke akcije i zajedno s njima boriti se za emancipaciju, no žene su prije svega tražile samo sklonište. Aktivistice su to ubrzo shvatile i - prihvatile. Prihvatila je to i novinarka Gitti Hentschel, koja je u odboru 4. berlinske Ženske kuće. Ona ovako sažima iskustva u kućama koje su nakon toga osnovane: "Prije svega uspjeh je u tome što smo o toj temi progovorili u javnosti i to kao o političkoj temi. Tu smo temu do te mjere institucionalizirali da se nasilje prema ženama više ne prihvaća kao nešto zdravo za gotovo. To je već jedan veliki uspjeh. Istodobno vidim da u toj problematici danas nedostaje politička komponenta, te da je to pitanje prebačeno u područje socijale. Ranije se bit tog problema - naime nasilje muškaraca nad ženama - više tematiziralo kao društveni problem. To je ranije bilo jače osviješteno."
Osnivačice prve berlinske Kuće za žene nadale su se da u buduće takve ustanove neće biti potrebne. Na žalost, praksa u mnogim zemljama svijeta, uključujući i Hrvatsku, pokazuje da su one više nego potrebne i da mogu primiti samo neznatni dio žena koje su izložene nasilju u vlastitom domu.