Referendum Türkei

Jačanje građanskih prava u odnosu na državu i ograničavanje moći vojske koja je od 1960. izravno ili neizravno već četiri puta intervenirala i povremeno isključivala demokraciju, za svaku su pohvalu. Tako će na primjer, vojna sudska vlast postati podložna civilnom nadzoru.

Svejedno, oporba gaji neke sumnje. Prije svega oko neovisnosti Ustavnog suda i drugih visokih pravosudnih instanci. Jer one će ubuduće biti još i više nego do sada pod utjecajem Erdoganove vladajuće stranke AKP. Tako će broj ustavnih sudaca biti povećan s 11 na 17, a i u Vrhovnom će se sudu povećati broj članova. Zajedno s velikim utjecajem parlamenta pri izboru sudaca u ova tijela, neizbježno se kazaljka koja pokazuje odnos snaga prebacuje na stranu religioznog tabora.

Kako prema van, tako i kod kuće

Ovo osnaživanje vjerskog tabora u zemlji odražava zapravo vanjsku politiku zemlje. Zadnjih se godina Turska sve više udaljavala od Izraela kao strateškog partnera u regiji, te se sve više u tom smislu priklanjala Iranu i ostalim islamskim zemljama. A to znači i orijentiranje Turske na islamske vrijednosti i udaljavanje od kemalizma, odnosno sekularne države koju je ustanovio utemeljitelj moderne Turske republike Mustafa Kemal Atatürk. S najnovijim ustavnim reformama prijeti i daljnje slabljenje laicizma odnosno stroge odvojenosti vjere od države.

A svaka daljnja islamizacija Turske bi njezin već onako trnovit put ka Europskoj uniji potpuno zaustavila. Jer EU si ne može niti želi u svom krilu priuštiti bilo kakvu islamsku članicu.

Autor: Baha Güngor/ S. Kobešćak

Odg. ur.: D. Dragojević