U Berlinu ništa novo

"Deset najboljih" - tako bi mogao glasiti podnaslov Berlinskih Kazališnih susreta. Jer to je broj predstava koje kritičarski žiri svake godine bira iz bogate ponude kazališne sezone na njemačkom govornom području. Pritom je tradicionalno riječ o institucionalnim produkcijama velikih i uglednih kazališnih kuća. Ove godine su, između ostalog, pozvane po dvije predstave kazališta Münchener Kammerspiele ("Oluja" i "Brak Marije Braun") i berlinskog Deutsches Theatra ("Ujak Vanja" i "Štakori").

Maratonski performans - vrhunac festivala

Već prvi festivalski dan je pokazao je, međutim, širinu palete ovogodišnje festivalske ponude. Dok se u Kući Berlinskih kazališnih susreta mogla vidjeti "Oluja", nekoliko kilometara dalje u jednoj napuštenoj radionici za popravljanje lokomotiva otvoren je "Rubytown", performans dansko-austrijskog umjetničkog dvojca Signe Sörensen i Arthura Köstlera koji je trajao devet dana i ušao u povijest festivala kao najdulja predstava. Tko želi ući u "Rubytown" mora na graničnom prijelazu pokazati putovnicu i ostaviti otisak prsta. Nakon toga se vodi u jednu baraku u kojoj se prikazuje pozdravni filma "vojske sjeverne države". U njemu se objašnjava da je Rubytown naselje na granici Sjeverne i Južne države. Grad se sastoji od 20 kosih koliba koje su postavljene u nekadašnju tvorničku halu. Glumci improviziraju u okviru koncepta njihovih uloga. Želi li posjetitelj otkriti tajnu grada, mora im se obratiti, nakon čega je uvučen u igru. Razmišljati o svemu može kasnije, kaže Signa Sörenson, i to o tome koliko se lako mogu manipulirati. Taj koncept je izazvao žučne rasprave - prije svega zato jer zatire granice između igre i stvarnosti. "Rubytown" bila uvjerljivo najspektakularnija u ovogodišnjoj ponudi Berlinskih kazališnih susreta.

Izvrsni glumci

Novih trendova nije bilo. Pozvane predstave su bile vrlo raznolike: neke su realizirane prema filmskom predlošku, neke prema romanima, bilo je komada suvremenih autora i klasika. Po Upadljive su bile spektakularne scenografije.Olaf Altmann je, na primjer, u inscenaciji komada "Štakori" Gerharta Hauptmanna dao izgraditi na pozornici Deutsches Theatra u Berlinu jednu široku, nisku kutiju. Glumci u njoj nisu mogli stajati uspravljeni, tako da su izgledati ukliješteni između dvije velike drvene plohe. Ta ideja brzo bi se ofucala da glumci taj tijesni prostor nisu ispunili snažnom energijom. Jedan od njih bio, Niklas Kohrt, nagrađen je kao najbolji mladi glumac festivala. Glavnu nagradu festivala dobio je glumac Josef Bierbichler.

Traži se više inovacijskog duha

I druge predstave dojmile su gledatelje prvenstveno izvrsnim glumačkim ostvarenjima, iako gotovo sve pozvane predstave potpisuju poznati redatelji: Jürgen Gosch, Christoph Marthaler, Thomas Ostermeier, Armin Petras, Jan Bosse... Postavlja se pitanje: ne treba li Berlinskim Kazališnim susretima više inovacije? Šefica festivala Iris Laufenberg odmahuje glavom i odgovara: "Kritičari koji sjede u žiriju ne biraju predstave želeći stvoriti neki novi trend. Svaka predstava se zasebno razmatra."

Na taj argument se, naravno, nema što reći. Žiri bi se u svojim odlukama o pozivnicama za najugledniji njemački kazališni festival trebao voditi prvenstveno umjetničkom kvalitetom dotičnih. No, unatoč tome, bilo bi poželjno kada bi pokazao malo više otkrivačkog duha.