U košnici kao u policijskoj državi

U crno-žutoj vrevi košnice, svi neprestano rade za dobrobit čitave kolonije, a svadja je apsolutna nepoznanica. No, i zato postoji vrlo dobar razlog: svi članovi jedne košnice usko su rodbinski povezani. Kada pomažu matici oko jajašaca, radilice se i same indirektno razmnožavaju. Sklad unutar košnice i biološki je utemeljen. U to se uvjerio i Francis Ratnieks:

"Prvo što se kod pčela, osa ili mrava može primjetiti jest suradnja. Potrebno je puno pažljivije pogledati ako se žele pronaći sukobi, koji se pak uglavnom brzo rješavaju. No postoji svađa oko pitanja tko polaže jaja i tko će postati matica”.

Ratnieks je profesor pčelarstva na sveučilištu u Sheffieldu i prvi je primjetio da se iza sklada u košnici skriva i egoizam. Povremeno i pčele radilice preuzmu oplodnju u svoje ruke, pa i one polažu jajašca. Iz njih se potom mogu razviti trutovi , a kad oni prilikom rojenja oplode maticu, tim se egoističnim pčelama smiješi gomila “unučadi”. No, najčešće ipak ne biva tako jer pčelinja policija brine o redu i miru u “državi”. Ako pak neka druga radilica naiđe na neko takvo “divlje” jajašce, ona ga bez oklijevanja pojede. Dakle, ne isplati se kršiti pravila. Ratnieks naglašava: “Kod pčela-medarica gotovo sva jajašca koja pripadaju radilicama ugibaju i nema koristi od njihovog polaganja. Zato tek jedna od 10 tisuća radilica polaže svoja jajašca, a su po košnici možda dvije ili tri pčele. No postoje zajednice osa, gdje policija nije toliko aktivna ni učinkovita i gdje svako peto jajašce ostaje neotkriveno. Kod ovih vrsta ne isplati se polagati vlastita jaja, i zato je kod njih vrlo velik udio radilica s aktivnim jajnicima, koje također polažu jaja.”

Francis Ratnieks upravo za Znanstveni institut u Berlinu prikuplja podatke o sukobima u životinjskim zajednicama i ustanovio je svojevrsno osnovno pravilo: što je budnija policija, to ima manje prekršaja. To je spoznaja kakva paralelno postoji i u ljudskoj zajednici. No to još uvijek nije potpuna slika.

Kod pčela-medarica radilice odlučuju o tome koje će jajašce postati maticom, a iz kojih će crpiti novu radnu snagu. Buduću se “prijestolonasljednicu” jednostavno bolje hrani. Kod nekih vrsta pčela larve se razvijaju u zatvorenom saću i mogu same odlučivati o svom životnom putu. Ratnieks kaže: “Kod takvih vrsta stvara se puno matica, puno više nego što je u stvari potrebno. Kada izađu iz saća, potpuno su beskorisne i radilice im jednostavno odsijeku glavu i bace ih na otpad. Za pčelinju koloniju to predstavlja isključivo gubitak vremena, no larva sebično igra na glavni zgoditak, pokušava osvojiti jackpot, da upravo ona bude odabrana kada koloniji zatreba nova matica.”

Pri tome joj se rizik da završi pod giljotinom čini sasvim prihvatljivim, ako uzme u obzir da bi mogla postati majkom čitavog jednog “naroda”. U tim okolnostima ni najbolji policajci nisu dovoljno opasni. A pouka priče: i kukci su ipak samo ljudi. Dok ujutro čita novine, Francis Ratkiens prisjeća se svog pčelinjeg naroda. Ovdje, kao i tamo, najbudnije oko zakona bdije nad time da se svi članovi osjete dužnim brinuti o dobrobiti zajednice. Ratnieks naglašava:“Druga paralela sastoji se u sljedećem: uvijek se nađe poneka životinja koja, usprkos svemu pokuša prevariti sistem, i ja sam siguran da nam je ta pojava vrlo dobro poznata i iz ljudskog svijeta."

Iako jako nalikuju jedna drugoj, iza crno-žutih pčelinjih uniformi kriju se individue. A neke, manjebrojne među njima, ne brinu o grupi, već legu divlja jaja, ma kako prilike bile loše.