1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

U Njemačkoj nastaje medijski gigant

11. kolovoza 2005

Druga po veličini nakladnička kuća u zemlji, Axel Springer Verlag, krenula je u pohod osvajanja najvećeg privatnog televizijskog koncerna u Njemačkoj – ProSieben/Sat.1.

https://p.dw.com/p/9ZP0
Pola stoljeća su očijukali, a onda je Springer krenuo u osvajanje elektronskih medija.
Pola stoljeća su očijukali, a onda je Springer krenuo u osvajanje elektronskih medija.Foto: dpa

To je zapravo san koji se dugo snivao u glavama osnivača oba ova koncerna, u Hamburgu i u Münchenu: nakon rata, u razrušenom Hamburgu je mladi Axel Springer od oca naslijedio list «Hamburger Abendblatt», ali on je već u pedesetima slutio kako budućnost nije u papiru i olovu, nego u elektronskim medijima. Zato je pokrenuo časopis «HörZu» Poslušaj»), koji je postao prethodnicom čitave serije današnjih televizijskih vodiča i ujedno zlatni rudnik za Springera. Nije se odrekao ni «normalnog» novinarstva, iako su njegove predodžbe o potrebama čitatelja bile ponešto neuobičajne. Poznat je po rečenici «Ja znam što Nijemci ne vole: ne vole razmišljati» i negdje na tom tragu je pokrenut tabloid «Bild» koji je još i dan-danas najtiražniji list u ovoj zemlji kojega svaki dan kupuje više od četiri milijuna čitatelja, premda glagol «čitanje» možda i nije najprikladniji za ovaj list.

I dok je Springer u Hamburgu profitirao od sve bržeg proboja elektronskih medija, mladi Leo Kirch je zapravo za ne osobito mnogo novca kupio prava distribucije filma iz studija koji je u pedesetima još bio ratna ruševina. No, to je bio film «La Strada», kultni film tog doba, a Kirch je počeo kupovati prava distribucije ne samo studija u Rimu, nego i Hollywooda. I Kirch je postao bogat kao knez, proširio je svoj posao i na vlastitu filmsku produkciju, a svojim fondom filmova postao je veoma važna osoba i za tada još samo državne televizije. I Axel Springer i Leo Kirch – doduše, svaki na svoj način – uživali su u ulozi novih medijskih mogula ove zemlje, a dobro su se poznavali i osobno. Priča se kako su se Axel Springer i Leo Kirch osobno dogovorili: ti imaš novine, ja imam elektronske medije i nećemo se mješati jedan drugom u posao, ali je veoma teško provjeriti je li to tek mit ili je istina. Jer, tek u osamdesetima, kada je doista i postalo moguće osnivati privatne televizije, Kirch je osnovao Sat.1 i – što bi mogla biti i formalizacija tog dogovora, a Axel Springer i Leo Kirch razmjenili su određenu kvotu dionica vlastitih koncerna. No, div tiskanih medija iz Hamburga, Axel Springer, umire sredinom osamdesetih i nikad nećemo saznati bi li ipak u jednom trenutku skočili jedan drugome za grkljan.

A vjerojatno bi: natezanje koncerna Lea Kircha s nakladničkom kućom Axel Springer potrajalo je dugo nakon Springerove smrti, jer sve donedavno je glavnu riječ u Hamburgu imala njegova udovica Frieda. Baš je potraživanje Springera u ime vlastitih dionica čitav koncern Lea Kircha doveo pred zid prije tri godine, jer se upravo napor da dođe do obećanih 26 posto dionica Springer-Verlag pokazao kobnim za Lea Kircha.

Sabanov zlatni rudnik

No, kad se dvoje svađaju, dobit odnosi netko treći. U ovom je slučaju to bio američki investitor izraelskog porijekla Haim Saban. Kirchovo carstvo – televizijske postaje Sat.1, ProSieben, Kabel 1, kanal vijesti N24 i osobito sustav televizije za naplatu «Premiere» – zbog teškoća u koncernu poslovali su sve prije nego uspješno. Sabanovih nešto preko 500 milijuna eura zapravo je bila sitnica u usporedbi sa stvarnom vrijednošću tog carstva, ali tako je to kada uz cijenu idu još milijuni dugova. Proteklih je godina bilo mnogo vijesti o za Nijemce nesvakidašnjem ponašanju američkog investitora koji je zasjeo na položaj direktora nadzornog odbora, ali koji nije baš previše mario za članak 111 njemačkog Zakona o dioničkim društvima koji zabranjuje predsjedniku nadzornog odbora «prenošenje poslovnih mjera» direktoru tvrtke. Ne samo šef, nego i zvijezda je u ProSieben/Sat.1 bila samo jedna – a zvala se Haim Saban. I što je najljepše – Saban je uspio. Koncern više nije u dugovima, u ključnoj dobnoj skupini od 14 do 49 godina ova grupa uživa naklonost preko 30 posto gledatelja, a vrijednost dionica odletjela je nebu pod oblake.

I dok je u Münchenu carovao Amerikanac, u Hamburgu nije bilo tako veselo: list «Bild» se i dalje prodaje dobro – tu nema problema, ali prihodi od reklama su sve tanji. Uopće, troškovi rastu, promet Axel Springer Verlaga je golem – gotovo 2,5 milijardi eura – ali dobit je prilično mršava za taj promet i jedva da je 200 milijuna. Uopće, do dobiti se i došlo nakon oštrih mjera štednje koje je proveo Mathias Döpfner, novinar koji je vrtoglavom brzinom od urednika postao direktorom koncerna. Zli jezici ne preskaču činjenicu da je udovica Frieda, koja ima 50 posto plus 10 dionica koncerna, uvelike pomogla da ovaj ljepuškasti 42-godišnjak dođe na čelo tvrtke jer nekoliko se puta citirala 63-godišnja Frieda kako je «očarana ljudima koji mogu sjesti za klavir i svirati Chopina». Problem Döpfner zapravo uopće ne zna svirati klavir: kao mladić je tek nešto samo lupao po bas-gitari.

Bojazan od koncentracije medijske moći

No, da i sami ne zađemo u način izvještavanja «Bilda», ukratko: koncernu iz Hamburga je bilo jasno kako se mora širiti, ako ne želi i sam propasti. Neko vrijeme se bavio mišlju kupnje tradicionalnog londonskog lista «Daily Telegraph», ali se potom ipak okrenuo starom snu: nekadašnjem carstvu Lea Kircha za kojega je ponudio 4,2 milijarde eura. «ProSieben je investicija koja se isplati, prvo, jer ulažemo u posao koji dobro ide i koji čak u teškim vremenima ostvaruje dobit. Drugo, jer na taj način stvaramo strukturu koja omogućava prodor u digitalnu budućnost. I treće, jer na taj način postajemo veoma atraktivna, europska medijska osovina sa sjedištem u Njemačkoj. Ova transakcija znači kontinuitet, kvalitet i profitabilnost», riječi su Mathias Döpfnera.

Za američkog investitora to i nije tako loš posao. U ovom poslu dobio je gotovo pet puta više nego što je uložio, što je zarada od nešto oko 30 eura – na sekundu. Za Springera je to velik zalogaj – konačno, dionice ProSiebena su gotovo na vrhuncu svoje vrijednosti i to je tek rijetko trenutak kada se kupnja isplati. No, ako i Ured za nadzor tržišnog natjecanja odobri ovu transakciju, ima i gubitnika: prvi je još uvijek najveći izdavač u zemlji, Bertelsmann, koji će morati razmisliti što sad mora poduzeti kako bi zadržao svoju poziciju, ali mnogo je veća opasnost tko bi mogao biti drugi gubitnik. Ovo predstavlja neviđenu koncentraciju medija u ovoj zemlji i poznata je rečenica kako Vam za politiku trebaju «Bild» i Glotze – –«buljilo», kako se u slengu ovdje kaže za televiziju. To je rečenica njemačkog kancelara Gerharda Schrödera. «Bild» je već perjanica Axela Springera, sada je on dobio i veoma gledanu televiziju. Znači li to da u doglednoj budućnosti neće jedan njemački kancelar odlučivati o čemu će se u ovoj zemlji govoriti, nego Frieda, Ariane i Axel Sven Springer, udovica i unuci Axela Springera?