U smrt s bijelom vjenčanicom

"Naš san je autostopirati po ratom razaranim prostorima Balkana i Mediterana - obučene kao mladenke. Ta vjenčanica bit će jedina odjeća koju ćemo nositi na cijelom putu. Posjećivat ćemo umjetnike i stajat ćemi u muzejima, zakladama, kulturnim centrima i omladinskim klubovima gdje ćemo izvoditi dnevni pacifistički ritual, tj. perfomance osobne higijene u interakciji s mjestom, ljudima i njihovim rukotvorinama" - tako glasi opis projekta "Brides on tour" - "Mladenke na turneji" 33-godišnje talijanske umjetnice Pippe Bacce koji se (još) može naći na njezinoj web stranici. I zvuči vrlo zanimljivo.

Mrlje na vjenčanici

Bacca i njezina kolegica Silvia Moro, planirale su na svojoj turneji proći preko Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Bugarske, Turske i doći do palestinskih područja, Izraela i Sirije sa svim mrljama koje nastanu na tom putu. Njihove isprljane bijele haljine su trebale svjedočiti o putu kojim se zaziva mir na prostorima koje je obilježio rat i biti izložene, zajedno s ostalim uspomenama s puta, u umjetničkoj galeriji Byblos u studenom ove godine. Pippa Bacca nikada neće stići do zadnje postaje planiranog putovanja.

"Pippa, gdje si?"

Dvije umjetnice krenule su 8. ožujka ove godine auto-stopom iz Milana. Njihova ruta se mogla pratiti na internetu. Klikom miša na link "Pippa, gdje si?" zainteresirani za projekt Talijanki mogli su dobiti informaciju o tome gdje se one u tom trenutku nalaze. U Istanbulu su se Bacca i Moro razdvojile i htjele su se ponovno sastati u Tel Avivu. Nedaleko od Istanbula Pippa se 31. ožujka ukrcala u jedan kamion koji ju je trebao odvesti u Ankaru. Vozač, Murat K., otac dvoje djece, odvukao ju je u jednu šumu, silovao i ubio. Policija ga je pronašla prošle subote.

Turska javnost šokirana

Turski mediji su s ogorčenjem i nevjericom reagirali kada je proteklog vikenda rasvijetljen slučaj Pippe Bacce. Čak je i premijer Recep Tayyip Erdogan obitelji žrtve izrazio sućut. No, mnogi smatraju da je ovaj zločin puno više od jednog u nizu iz crne kronike. "List Hürriyet citira na naslovnoj stranici majku žrtve koja kaže da se ovako nešto moglo dogoditi u svakoj zemlji. To meni izgleda kao pokušaj da se ovaj slučaj prikaže manje strašnim, zauzimanje obrambenog stava pri čemu se koristi citat nesretne majke", kritizira novinar Mirgün Cabas svoje kolege. Kolumnist Can Dündar napisao je u liberalnom listu Milliyet "Da, istina je, silovatelja ima svugdje, ali se vjerojatno samo u Turskoj njih pokriva". Svoju tvrdnju je potkrijepio listom nedavnih slučajeva zločina u kojima su silovatelji dobili izrazito blagu kaznu - otac koji je silovao svoju 12-godišnju kćer, bivši dečko jednog modela koji je nadrogirao, a potom silovao svoju nekadašnju djevojku, i slično.

Društvo koje stvara silovatelje?

U Turskoj se razvila diskusija oko pitanja: je li mačoizam u tamošnjem društvu potiče ovakve zločine? Istanbulska sociologinja Arus Yumul misli da da. "Samo jedan pogled na naše televizijske programe, knjige, popularnu kulturu, pokazuje kako se u našoj zemlji gleda prvenstveno na žene iz inozemstva, za koje se smatra da ćudorednost ne shvaćaju baš preozbiljno i da su zbog toga lak plijen. Stoga mnogi ljudi ovakav čin uopće ne smatraju zločinom", tvrdi ona.

Pravnik Ümit Kocasakal ukazuje pak na nedavne reforme kaznenog prava kojima su pooštrene sankcije protiv onih koji vrše nasilje nad ženama. "Negdje u novinama sam pročitao: Što će Europska unija misliti o nama? Ne razumijem takav stav. Zašto bismo mi kao društvo trebali imati kolektivni osjećaj krivnje. To je djelo jednog brutalnog čovjeka. Nitko drugi za to nije kriv."

Za psihologa Nazima Serina to je prejednostavno gledanje na stvari. "Znamo kakvo mišljenje o ženama vlada u Turskoj ", kaže on. "Pogledajte samo kakve uzrečice imamo. Na primjer: žene treba ili tući ili im napraviti dijete."

Kome se požaliti?

To potkrepljuju i brojke. Studije pokazuju da je barem svaka treća, a možda i svaka druga žena u Turskoj bila žrtva nasilja. U Turskoj, prema statističkim podacima, nema više silovanja nego u drugim zemljama - taj argument se često može čuti. Kritičari na njega, međutim, odgovaraju da se u Turskoj silovanja vjerojatno puno rjeđe prijavljuju nego u drugim zemljama. Gradonačelnica grada Bostanici u istočnoj Anatoliji u jednom se intervjuu požalila da dio problema leži i u tome što na svim mjestima za kontakt sa žrtvama u nadležnim institucijama - policiji i državnom odvjetništvu - sjede muškarci. A oni tamo žene jednostavno ne shvaćaju dovoljno ozbiljno.