"Udri murjaka!"

To je bilo jedne nedjelje ujutro. Jedna žena je nazvala policiju i požalila se kako ju je muž zlostavljao. Ona je pobjegla, ali kod muža je ostalo dijete, samo i sada bez zaštite. Netko ga treba odvesti od nasilnog muža.

Ukratko, slučaj koji nije ugodan, ali nije niti tako rijedak. Dva policajca su krenula prema stanu u kojem je otac sa sinom. Jedan od službenika je bio Norbert Spinrath i tvrdi kako su još pred vratima stana mislili da je riječ o običnoj rutini.

Ali ono što je žena na telefonu propustila reći jest da je njezin muž lud za oružjem. Kad su se vrata otvorila, Spinrath je ugledao cijev pištolja uperenog ravno u njegovo lice. Gotovo automatski su i on i njegov kolega nasrnuli na naoružanog muškarca i imali su više sreće nego pameti: hitac koji je bio namijenjen policajcu je završio u stropu.

Broj napada vrtoglavo raste

Otmice, pijani nasilnici ili oružane pljačke: posao policajca može biti opasan po život. Tako je to svugdje i tako je to bilo oduvijek. Ali u posljednjim godinama nasilnici i kriminalci sve manje oklijevaju napasti službenika u uniformi. Prema policijskim statistikama, 2011. je bilo 53.000 slučajeva napada, sljedeće godine ih je bilo već sedam tisuća više, čak 60 tisuća.

Tadašnji policajac Norbert Spinrath je danas političar stranke SPD. On poznaje život policajaca još tamo od sredine sedamdesetih i tvrdi: "Danas smo suočeni i s nasiljem druge vrste nego što je to bilo prije." S tim se slaže i njegov kolega, četrdesetogodišnji Markus Vogt koji je još uvijek aktivan policijski službenik iz pokrajine Rheinland-Pfalz. Jer, osim tjelesnih napada su tu i uvrede i psovke s kojima su službenici svaki dan suočeni.

To se osobito vidjelo za vrijeme nedavnih nemira u Hamburgu. Neposredno prije Božića prošle godine izbili su golemi prosvjedi nakon što je trebao biti zatvoren popularni kulturni centar ljevičarske i autonomne scene "Rote Flora". Prosvjedi su se pretvorili u nemire i u pravu tučnjavu sa snagama reda: letjele su boce i kamenje i samo među policajcima je bilo 120 ozlijeđenih, neki od njih i teško.

"Hoćemo li samo čekati prvog mrtvog?"

Uoči eskalacije tih prosvjeda je napadnuta i jedna policijska postaja, tradicionalna Davidwache čiji službenici još od pamtivijeka skrbe za red i mir na nedalekom Reeperbahnu, glavnom mjestu zabave svih mornara i turista koji dolaze u Hamburg. Zamaskirani napadači su postaju napali kamenjem i ručnim prskalicama suzavca.

Novinar i uvjereni Hamburžanin, Andreas Hallaschka je te večeri pročitao vijest o napadu na glasovitu postaju i o ratu protiv policije i to mu više nije dalo mira. U što se pretvara njegov grad i čitavo društvo? Na svojoj stranici Facebooka pita: "Čekamo li ovdje prvog mrtvog?"

Zato na toj društvenoj mreži osniva i grupu "Solidarnost sa službenicima Davidwache". Mislio je da će se tamo priključiti tek nekoliko njegovih prijatelja, ali samo nekoliko dana kasnije je grupa već imala preko pedeset tisuća članova.

Na stranici vlada živa diskusija, ne samo o Hamburgu. Nego o nasilju prema službenicima u uniformi u čitavoj Njemačkoj. Mnogi tek žele izraziti solidarnost, šalju svoje fotografije pred poznatom zgradom policijske postaje i fotografije svojih mališana u policijskoj uniformi. Jer, Hallaschka ima dojam kako se u Hamburgu predugo tek slijegalo ramenima nakon slučajeva nasilja nad policijskim službenicima. "Ali sad, u ovoj diskusiji u grupi se vidjelo kako to više ne želimo i ne možemo prihvatiti."

Od brkatog pozornika do prijatelja i zaštitnika

Treba reći kako Njemačka ima možda drugačiji odnos prema policiji nego što je to slučaj u ostalim zemljama Europe. U carsko doba se za "red i disciplinu" brinuo Herr Wachmeister (gospodin majstor-pozornik), pod pruskom kacigom sa šiljkom na vrhu, uz brkove slične brkovima cara Wilhelma. Jer, najčešće su to i bili dočasnici pruske vojske nakon okončane vojne službe. Slijedom toga se i njihov osjećaj za pravdu, red i disciplinu uglavnom svodio na urlanje naredbi i, ako zatreba, mahanje sabljom koju su nosili.

U nacističko doba je i njemačka policija doživjela svoje sramotne dane. Već i prije dolaska Hitlera na vlast rado je gledala na drugu stranu dok su nacistički batinaši napadali političke protivnike, a aktivno je sudjelovala i u zločinima nacističkog doba, uključujući i najstrašniji zločin: progon i istrjebljenje židova.

Na žalost, nije bilo malo takvih službenika policije koji su ostali u uniformi i nakon poraza 1945. Takve konzervativne snage su krenule i u gušenje studentskih nemira u šezdesetima i može se reći: tek tada doživjele poraz u punom opsegu.

Naime, među mladima u šezdesetima je bilo i takvih koji su shvatili kako policiju treba mijenjati "iznutra". Povrh toga, na televiziji su se počeli redati "krimići" koji su svijet policije prikazivali na potpuno drugačiji način: kao borce protiv kriminala, ali i kao zaštitnike i prijatelje građana.

Ispod uniforme je čovjek

Baš zato i današnji njemački policajci ne mogu razumjeti, što se događa s našim društvom i odakle ovo nasilje. U diskusiju na Hallaschkovoj grupi se javlja i mnogo policijskih službenika koji pišu o svojim kolegama koji su dali otkaz jer su i psihički i fizički na kraju snaga. Jedan od njih je i Christan Boening, policajac iz pokrajine Donje Saske: "Mi nemamo nikakav lobi u politici i nemamo nikakav lobi u medijima. Nas se svelo tek na sredstvo za postizanje cilja."

Političar i bivši policajac Spinrath ima dojam kako je to posljedica odgoja čitavih naraštaja mladih. "Moja generacija je htjela iza sebe ostaviti prosvijećene, samopouzdane mlade. Ali baš tu je nešto pošlo krivo", misli Spinrath. Došao je naraštaj usamljenih boraca "kojima nije na prvom mjestu zajednica, nego samo osobne prednosti."

Problem je opet, kao i u šezdesetima, donekle i politički. I mnogi službenici, naravno privatno, imaju razumijevanja za prosvjednike na primjer protiv globalizacije i malverzacija banaka. Ali i privatno i po svojoj dužnosti smatraju kako je nasilje krivi način za ispravljanje nepravdi. Na to upozorava i policajac Markus Vogt: "Ljudi previše često zaborave kako napadaju uniformu, ali će povrijediti čovjeka u njoj."

Ipak, Vogt ne želi uniformu "objesiti na klin": "Ja želim pomoći ljudima. To je ono što me drži svakog dana na ovom poslu."